Ukoliko želimo da prisustvujemo željenom trijumfu građanskog društva nad partijskom državom, moramo se (nažalost) ugledati na postupke Mila Đukanovića tokom dva krizna istorijska trenutka: za vrijeme sukoba sa Slobodanom Miloševićem i tokom borbe za nezavisnost. Po strani ono najočiglednije – tragična raspolućenost crnogorskog društva – ovo je ipak bio period u kome država (ili, barem, ono što zamišljamo pod tim pojmom) nije zavisila od toga da li Demokratska partija socijalista (DPS) drži poluge vlasti. Jok, partijsko-državni aparat zavisio je od civilnog društva. Naime, nije bilo dovoljno da vladajuća partija koalira sa opozicionim partijama, već i da stvori strateška partnerstva sa raznovrsnim, formalnim i neformalnim, društvenim, medijskim, intelektualnim, sindikalnim, nevladinim, kulturnim, omladinskim i drugim subjektima, pretvarajući čitavu stvar u široki društveno-politički pokret: prvi put u formi anti-miloševićevskog bloka, a potom u vidu pokreta za nezavisnost. Ugledati se na njega strateški, dakle; nikako politički – jer demokratizacija je bila tek puki spektakl, a unapređivanje i cementiranje tehnika partitokratskog zarobljavanja države konačan cilj.
Strategija Đukanovićeva bila je takva da političke aktivnosti nije redukovao samo na gradske trgove ili izborna mjesta kao područja borbe u kojima se demonstrira brojnost, već ih je proširio i na nivo svakodnevnog života, u kome su taktike otpora bile raznovrsne, a promjene uglavnom inkrementalne; sve, naravno, koordinirane tako da vode ka jednom cilju – samostalnosti. I dok je partijsko-državni aparat nastavio da radi ono što je radio i prije – od kupovine do šikaniranja ljudi – civilno društvo bilo je tu da žmuri i legitimiše, opravdava i sprovodi “modernizatorski” zaokret ka Evropi, istovremeno delegitimišući – a, u mnogo čemu, i demonizujući drugu stanu kao recidiv prošlosti, na koncu pretvarajući je u “drugost” koju su, u svom kultur-fašističkom zanosu, posmatrali kao nešto što je nemoguće integrisati u proklamovani “novi civilizacijski predznak Crne Gore”. Kada se posao obavio, tog maja 2006. godine, civilno se društvo svelo na profesionalizovani civilni sektor fokusiran prije svega na zahtjeve donatora nego li na potrebe društva, a kao takav neposoban da akumulirani politički kapital artikuliše u održivu demokratsku kontra-kulturu. Rezultate vidimo.
Ukoliko želimo da prisustvujemo sanjanom trijumfu građanskog društva nad partijskom državom, ovoga puta moramo učestvovati, svi zajedno, na nivou najmanjeg zajedničkog imenitelja – kao Ustavom definisani “nosioci suvereniteta”, kao politički subjekti, kao građani naše političke zajednice.
Kao otvoreni pokret.
Ribe umiru zijevajući
Borba za nezavisnu Crnu Goru ukazala je na jednu strukturnu falinku među, kako ja volim da ih zovem, “tekovnicima 21. maja”: nepopularne ideje postale su prihvatljive izvan malog broja (do tada uglavnom šikaniranih) “izvornih suverenista” tek onda kada je partijsko-državni aparat stao iza njih, odnosno kada su za nominalnu subverziju tadašnjeg poretka dobili “leđa”, a za navodni patriotizam – nadoknadu. Već je tada deklarativna borba za “demokratsku”, “evropsku”, “nezavisnu i suverenu”, šta god, Crnu Goru prestala biti borba za državu-kao-domovinu i postala borba za državu-kao-imovinu. Ostvarenje političkog cilja nije postala nagrada sama po sebi, a još manje poziv na odgovornost, već je sam način borbe učinio da se država shvati i prihvati kao ratni plijen.
Nigdje naše praktikovanje patriotizma kao puke transakcije nije evidentnije no u jednom retorskom pitanju koje zvuči otprilike ovako: “A treba li još i porez da plaćam za moj biznis; ja koji sam se izborio za ovu državu, sad ona tako da mi vrati, je li?” To je ta strukturna falinka: za najveći broj “tekovnika”, Crna Gora jeste i biće predmet obožavanja sve dok vrši funkciju penzionog plana za (minuli) patriotizam. Zbilja je fascinantan momenat u kome su “tekovnici” – barem oni priviknuti na komfor još od rascjepa u DPS-u – ubijedili sebe kako stoje na braniku države od fantomskih prijetnji zato što vole državu Crnu Goru, da podržavaju režim zarad nekog višeg cilja, jelte, a ne zbog ličnih slabosti. Tako su Đukanoviću na raspolaganju preostali oni koji će ga braniti sve dok misle da od takvog “patriotizma” – a zapravo “partijatizma” – mogu imati korist. I ne samo materijalnu, već i onu drugu, jer, budimo realni, Đukanović je decenijama minimalni garant kohezije i funkcionalnosti ideoloških šarenih laža kojima nas režim kljuka svakodnevno. Da budem precizniji: on je čvorište koje drži kompletan simbolički poredak na okupu, čiji bi odlazak i njegove najvjernije fanove suočio sa traumom onog što je za njim ostalo – pune ruke ničega.
Đukanovićev profit nije bio samo materijalni, već i simbolički – po smiraju 21. maja, on je slobodno mogao reći: “Država, to sam ja.” I, pomalo paradoksalno, već narednog dana crnogorska državnost bila je okončana. Sve što je do tog trenutka bilo u pokretu, stalo je nakon vaspostavljanja najpoznatijeg ljubavnika Jasne Milenković Jami kao jedinog garanta “vječnosti” države. Iznova i iznova, bili smo podsjećani da je Đukanović ključna institucija na kojoj počiva ova država, nakon čega nam je postalo lakše zamisliti kraj države Crne Gore, nego li pad DPS-a. Partija je ta koja je postala nosilac suvereniteta, a jedan Nikšićanin – otjelotvorenje same držav(otvor)ne supstance: jer kad on zbori, to nije tek jedan od nas koji govori, već sama supstanca, “vječna Crna Gora”, progovara iz njega. Zbog toga smo tu gdje jesmo, u političkoj zajednici u kojoj se “tekovnici” ne identifikuju sa državom, već sa njenom personifikacijom u vidu neprosvijećenog apsolutiste.
“Đukanović, to sam ja”, veli svaki segment uhlebljene horde wannabe mikro-autokrata koji reprodukuju obrasce izrabljivanja, isključivanja i iznuđivanja na svim nivoima, svakodnevno podvaljujući lični interes za javni; dok sve one nezadovoljne pozivaju na “rješavanje problema kroz institucije sistema” – pod kojima podrazumijevaju rešavanje problema u foteljama dok se na sastancima odbora ekscesivno jotuju za nacionalnu stvar, pri tom ne shvatajući da svakim svojim potezom razaraju sve ono što Ustav proklamuje da ova država jeste. U tome je sva suština post-referendumske Crne Gore: konačno ishodiše nije bila demokratizacija države, već đukanovićizacija društva.
I šta sam ono rekao? Ah, da! Tako su nekadašnjem sajdkiku Momira Bulatovića na raspolaganju preostali oni koji će ga braniti sve dok misle da od takvog modela patriotizma mogu imati korist. Kako se država-kao-imovina smanjila, i rapidno se smanjuje, najednom prisustvujemo činu masovnog osvješćavanja “razočaranih DPS-ovaca” kroz pozive za tretiranje Crne Gore kao države-kao-domovine. Mi, razočarani idealisti, smo po prirodi stvari – cinici, ali u ovom trenutku ne treba se okretati sarkastičnim komentarima. Prvi put smo u situaciji da dojučerašnji “tekovnici” državu vide i proživljavaju kao ona “druga” polovina stanovništva sve ovo vrijeme – kao feud jednog čovjeka koji odlučuje o sudbinama svih nas.
A nije nam trebalo dugo, zar ne? Svih ovih godina bili smo u prilici da se uvjerimo kako DPS tretira ono “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde” napisano u Ustavu. Zašto bi drugačije tretirala i ono što je “tekovnicima” najbitnije – dio o tome kako je država “nezavisna i suverena”? Ponoviću: puka forma iza koje nas čeka trauma suočavanja onim što ostaje iza Đukanovića – jedno veliko ništa. No, ima jedan formalno-pravni aspekat koji se lako može pretvoriti u političku supstancu – to da smo i dalje Ustavom definisani kao “nosioci suvereniteta”. Ne partija. Ne On. Mi, građani. Došli smo do momenta kada moramo privremeno napustiti postojeće identitete, sve ono što nas razdvaja i što nam je bitno, zarad strateške identifikacija sa najmanjim zajedničkim sadržaocem – to da smo članovi iste političke zajednice koju nazivamo državom Crnom Gorom. Sa tim ciljem treba da djelamo jedinstveno u borbi protiv Đukanovića, jer on nije samo čovjek, niti je država, već je dijagnoza našeg – da, našeg! – patološkog stanja. Ukratko, zajednička akcija kao vid kolektivne terapije.
U vidu novog natpartijskog političkog subjekta.
Nema ’ljeba bez politike
Najednom, u februaru 2019. godine, Crna Gora kao da je zaglavila u tajmlajnu u kome se podjele nikad nisu ni dogodile, u kome svi pomamljeno uzvikuju: “Mi smo država!” Nakon svih žvaka o tome kako treba da prevaziđemo razlike i krenemo u zajedničku borbu, izgleda da smo skontali da ključ nije u prevazilaženju koliko u politizaciji podjela koje smo do tada uzimali zdravo za gotovo, maltene kao prirodno stanje – podjelu na građane koji plaćaju svoje račune i na one čije račune plaćaju isti ti građani. I – ka-bum! – adresa “tradicionalnih centara destrukcije” postala je svima jasna – DPS i njihove priključne mašine. Emancipatorski efekat politizacije nije samo u tome da “tekovnicima” bude jasno da Đukanović nije samo lažni garant crnogorske državnosti, već da im je voljena država založena kao kolateral njegove vlasti. Ne, ključni efekat jeste da shvatimo da kraj dojučerašnjeg otjelotvorenja ne podrazumijeva i okončanje onoga što otjelotvorava, ali i u tome da (personalnu) zamjenu ne smijemo pobrkati sa (strukturnom) promjenom. Naprosto, nije dovoljno krenuti u demokratizaciju države, već i deđukanovićizaciju društva: da vertikalnu lojalnost u odnosu na partijsku državu zamijenimo horizontalnom solidarnošću jedni sa drugima. Naizgled težak, a zapravo jednostavan zadatak: da nas mnogo manje boli to što neko ne poštuje državne simbole od toga što nekog do nas ugnjetavaju u ime onog što ti simboli predstavljaju. To je srž političkog u ovim protestima: niko ne izlazi na ulicu zbog odbrane ličnog ili kolektivnog identiteta, a još manje zbog lojalnosti partiji, koliko da bi direktnim učešćem izgradio subjektivitet u odnosu na problem koji svi dijelimo – zarobljene institucije, time i zarobljena država, a u konačnici i otuđena budućnost.
Narastajući subotnji protesti pokazali su da je narod – kao demos, ne kao ethnos, kako to spin-doktori vole predstaviti – spreman da se odredi u javnom prostoru da je protiv režima, imenom i prezimenom da im se zamjeri. Ali, performativna šetnja od par sati, ma koliko masovna bila, ne može biti jedini i dovoljan uslov za tačku pucanja nakon koje nema povratka na pređašnje stanje. U tom smislu, masovni pritisak na trgu tek je jedna (od) taktika, puka demonstracija brojnosti. No, kako nas je Đukanović to naučio, otpor mora postati svakodnevan i sveprožimajući – u kući, na poslu, u kafićima, na društvenim mrežama, u gradu, u selu, kroz javne debate, kroz prijateljska ćaskanja, pa čak i kroz lejmerske platforme poput ove naše #RazgovarAjmo. Ukratko, protest nezadovoljnih mora postati pokret građanskog društva protiv partijske države.
Pokret koji ćemo svi doživjeti kao naš, a ti “mi” moramo biti svi koji samo ličnim zalaganjem trenutak možemo pretvoriti u proces koji će mobilizovati svaki resurs koji nam je preostao za dugoročnu borbu, a nakupljenu energiju sačuvati i za dan posle kada nas nakon osvajanja slobode čeka suočavanje sa odgovornošću. (Odgovornost sa sva ona tri značenja koja ima na engleskom jeziku: responsibility, accountability i answerability.) Da bi to bilo tako, čak i u teoriji, ovaj pokret mora biti inkluzivan, da (sa)sluša i uključi sve segmente društva, da konačno krenemo ka društvu u kome se niko – za razliku od postojećeg ustrojstva partijske države – neće osjetiti izostavljenim i zapostavljenim. Pokret koji, pak, neće isključivati agonizam između neistomišljenika unutar njega, ali hoće baštiniti antagonizam u odnosu na DPS i priključne im mašine. Pokret koji mora zaobići strogu hijerarhiju u cilju kreiranja rastuće mreže koja će afirmisati participaciju na svim nivoima diljem Crne Gore. Sve to podrazumijeva pokret koji se neće ograničiti na određeni set taktika, već će širiti područje borbe – vaninstitucionalnim, ali i institucionalnim metodama – i tako ponuditi mogućnost svakome da dođe do izražaja koristeći oružje po sopstvenom izboru. Pokret koji će konačno artikulisati kakofoniju nezadovoljnih, nerijetko oprečnih glasova u jasne poruke. I to, ne samo nezavistan pokret, već autonoman, a pod tim podrazumijevam isto što i Kornelijus Kastorijadis: sposobnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svoj segment.
Masovnom participacijom nasuprot klijentelističkoj reprezentaciji, prisustvujemo, da parafraziram jednu ozlogašenenu sintagmu, “događanju građana”. Iz sedmice u sedmicu rastao je broj demonstranata, a režim je morao da uradi jedino moguće na takvu pojavu – da ih prizna i prepozna kao “legitimne”. Taj čin, u odnosu na dosadašnje prakse demonizacije, ne samo da je raspršio jedan politički tabu (da je to, kako vele iz DPS, “demokratska praksa” i da je, što bi svi trebalo da znamo, svaki protest u biti politički jer ga “nosi” građanin koji je sami subjekt političke zajednice), već je i razbio estetsku i etičku blokadu formiranu još od januarskih dešavanja iz 1998. godine koja su simbolički zagadila masovna okupljanja: da je, navodno, nosilac svih protesta tih gabarita isključivo primitivna, nakaradna i rušilačka rulja koju ne vodi nikakva ideja osim mržnje prema Crnoj Gori. Zbog toga umjesto uspaljeničke ortodoksije treba igrati na promišljenu strategiju djelovanja, onu koja će kroz kolektivnu akciju osloboditi institucije, a pritom iskoristiti svaku pukotinu unutar DPS-a i te slabosti pretvoriti u strateške prednosti, baš kao što su to i oni radili sa svakim sukobom unutar opozicije. Jer, upućeno onima koji su zarobili institucije i samu državu, samo dobro osmišljeno i koordinisano djelovanje svih nas može imati snagu one Roršahove prijetnje: “Niko od vas ne shvata. Nismo mi zatvoreni ovdje sa vama. Vi ste zatvoreni ovdje sa nama.”
Sa nama, građanima.
Put kojim se neđe ide
U državotvorni projekat smo ušli sa “prvo država, potom demokratija” mantrom. Danas znamo: politička zajednica koja prestane biti res publica nužno funkcioniše po cosa nostra principu.
Crnogorsko civilno društvo napravilo je mnogo grešaka – ključna je bila da nisu shvatili da je DPS zavisio od njih u periodu od 1997. do 2006. godine. Umjesto da nametnu svoju viziju razvoja koju bi DPS morao da prati, sveli su sebe na priključne mašine partijsko-državnog aparata, od koga su i sami postali zavisni i dali mu legitimitet; režimu koji je dojučerašnju “izdajničku politiku” pretvorio u “državotvorni projekat”, a zadržao sve one represivne i koruptivne prakse koje su ga krasile od samog nastanka. Sva ta nepočinstva – koja su sama srž vladavine DPS-a – bila su zaboravljena i postala prihvatljiva samo zato što je država prestala da sponzoriše jedan nacionalizam i stavila drugi “na budžet”. Danas je situacija radikalno drugačija: kolač se smanjio, resursi su pojedeni, država je sve manje imovina, a partijske elite DPS-a su zašle u proces kanibalizacije, što i vidimo iz toga da je malo ko spreman da istupi i javno brani Đukanovića, a i kad to učini – bolje da nije, jer se doima kao dio krindžfesta iz “prvog crnogorskog sitkoma”. Vrijeme je da stanemo na put tretiranju društva kao produžetka partijske države i postavimo državu kao reprezentaciju i servis društva.
Želimo da gradimo tu drugačiju državu? Nezavisnu od DPS-a? Oslobođenu od partitokratije? Pravnu i sve-ono-drugo-što-piše-u-Ustavu? Vrijeme je da sazrimo kao društvo. Evo šanse da nosimo breme suvereniteta koje nas čini pripadnicima ove političke zajednice. Evo šanse da je svi prihvatimo tako što ćemo kroz borbu ugraditi dio sebe u nju – a ne dio nje u sebe – i konačno je doživimo kao nešto zajedničko, kao nešto naše, kao nešto za šta smo se izborili, i to ne u trenutku koji je traumatičan za polovinu stanovništva, već u pokretu koji podrazumijeva učešće i odgovornost mnoštva.
Za sami kraj, da budem krajnje blasfemičan: zajebite praznu formu tekovina 21. maja! To su tekovine partijske države bez građanskog društva, države u kojoj je partija nosilac suvereniteta. Nakon veličanstveni protesta od prije dvije sedmice, eto šanse da gradimo tekovine 2. marta. Bez toga da tražimo išta za uzvrat. Osim odgovornosti. Prevashodno od nas samih.
Jer, država – to smo mi.
Bonus video:
