Čega ćete se odreći u Korizmi? Obično se na početku Korizme odnosno na Čistu srijedu, ovakva i slična pitanja nađu u središnjim dnevnim novostima (u zemljama sa stanovištvom koji pripada Zapadnim crkvama). Odgovori su obično nemaštoviti: Cigarete, alkohol, meso, slatkiši, u novije vrijeme i društvene mreže… Novinari se rastrče po glavnim trgovima kako bi nasumičnima prolaznicima postavili već ofucano pitanje, misleći da je Korizma za katolike nešto poput obavezne dijete ili svojevrsnog detox perioda. Najviše, doduše, umjetno isforsirane pažnje obično privuku odgovori nekih slavnih osoba, koji se, radi dodatne pažnje, ne libe javno govoriti o svojim korizmenim odlukama, iako po svoj prilici, nisu neki praktični vjernici. Jer da jesu, teško da bi se svojom duhovnom intimom tako razbacivali. U vremenu kada se privatnost nezaustavljivo prostituira na bespućima interneta i korizmeno odricanje je postalo korisno za skupljanje lajkova i komentara. Stoga je možda to još jedan razlog više da si kao vjernici ponovno posvijestimo istinsko značenje ovog svetog vremena.
Čitateljima koji nisu u potpunosti upoznati s ovom terminologijom, dužan sam nekoliko objašnjenja. Naime, za katolike diljem svijeta, kao i za većinu kršćana drugih denominacija, liturgijsko vrijeme koje prethodi Uskrsu naziva se Korizma. Ovo, na prvi pogled nejasno ime dolazi od latinske riječi quadragesima, u naš je jezik došla preko talijanske varijante quaresima, a odnosi se na broj 40 koji u Bibliji ima privilegirano simboličko značenje. Ako bismo povlačili paralele, u Pravoslavnoj crkvi se vrijeme priprave za Uskrs naziva Veliki post. Praksa pokorničkog vremena pripreme, obilježenog postom, pokorom, te pojačanom molitvom i dobrim djelima, seže u prva stoljeća kršćanstva: četrdeset dana posta, sigurno je osvjedočeno u 4. st., dok se sporadično spominje i ranije s naznakama da se radi o drevnoj praksi. Crkva je odabrala ovaj simbolički broj u spomen na 40 dana posta koje je Isus proveo u pustinji. Sam početak Korizme je na Čistu srijedu ili Pepelnicu. Tog dana vjernici u crkvama sudjeluju u obredu pepeljenja – posipanja blagoslovljenim pepelom (pepeo se dobiva spaljivanjem maslinovih grančica koje su blagoslovljene na Cvjetnicu prethodne godine) koji je simbol pokore i pokajanja, ali ujedno ima i „pedagošku“ ulogu: da prizove u pamet da smo Božja stvorenja koja „će se u pepeo vratiti“. Zbog tog obreda, ovaj se prvi dan Korizme naziva Pepelnica, a drugo ime - Čista srijeda - duguje obaveznom postu i nemrsu koji su za taj dan propisani.
Nije zgorega spomenuti da Pepelnici prethode dani Karnevala, dani pučke zabave i nesmotrenosti, maškara i maskenbala, i prečesto svih mogućih pretjerivanja, koji tradicionalno trebaju završiti na Pokladni utorak (dan prije Pepelnice). Karnevalski period, premda duboko profan, u sebi ipak sadrži važnu religiozno ograničenje samim početkom Korizme i njezinom strogoćom, no ono se u našim krajevima radi komercijalizacije svega i nerazumijevanja konteksta često naprasno briše. No, kako ovo nije mjesto za dalje razlaganje ionako slojevite problematike dekontekstualizacije tradicije i običaja, vraćam se na osnovnu temu ovog razmišljanja.
Pepeo kojim smo se (ili nismo) posuli na Pepelnicu nas poziva da svoj pokornički put do Uskrsazapočnemo svjesno, s iskrenim kajanjem i željom za obraćenjem. Obraćenje i pokora, duhovna obnova odnosno preporod, sve se to odnosi na sve članove Crkve, bez razlike radi li se o kleru ili laicima. To je poziv da skinemo maske koje nosimo ne za vrijeme Karnevala, nego tijekom godine ili života. Maske koje često navlačimo jer želimo da nas drugi vide drugačijima ili boljima nego što jesmo, zaboravljajući da smo pred Tvorcem goli.Zaboravljajući, također, ili ne shvaćajući jednu puno važniju istinu: da smo ljubljena Njegova djeca i da smo te ljubavipotrebni iako uvijek nismo bili u stanju odgovoriti na visini zadatka vojem životnom poslanju kršćanina.
Duhovno gledano, ovih četrdeset dana su najintenzivniji i najizazovniji period zakršćane u liturgijskog godini. Period u kojem se odricanjem dobiva, šutnjom sluša, postomhrani. Period u kojem si posvješćujemo da nam je usred hektične svakodnevnice zapravo potrebna pustinja. Potrebna nam makar kratkoročna odsutnost podražaja i distrakcija, buke i prezasićenosti medijskim sadržajima, da bismo mogli osluškivati potrebe naše duše i da bi smo se mogli Bogu obratiti iskreno.
Nije slučajno što nam evanđelje Prve korizmene nedjelje stavlja pred oči Isusove kušnje u pustinji. U dramatičnom dijalogu između Sina Božjega i Oca laži, ovaj potonji bezobzirno baca pred Isusa svoje prljave ponude odnosno tri napasti iz kojih proističu nebrojeni drugi grijesi: pohlepa za posjedovanjem – imati i samo imati, ljudska slava i instrumentaliziranje Boga. Zagarantirani put u propast, previše zavodljiv i privlačan, stoga nije čudo što su toliki njime krenuli. Isusovo ponašanje u tim navalama zloga pokazuje nam da je put koji treba slijeditiutaban povjerenjem u Boga i vjerničkom odanošću njemu samome. Nemoguće je taj put slijediti ako se oslanjamo samo na sebe, na svoje duhovne domete ili vjerničku perfekciju koju, potpuno krivo, mislimo da smo postigli temeljitim izvršavanjem crkvenih propisa.U središtu je Korizme duhovno pročišćenje, obraćenje – metanoja, cjeloživotni proces duhovnog usavršavanja koji jednom započet nikad ne završava. Ali do obraćenja se ne može doći bez priznanja vlastite grješnosti, vlastitih promašaja i krivih izbora kojima smo ranili i sebe i druge oko nas. Možda se ove riječi čine teške ili oštre, ili su možda neprikladne „današnjem vremenu“. U vremenu u kojemu „grijeha nema“ te je sve dopušteno; sve smo skloni opravdati, sve podložiti sebi, samo da bi smo ispunili svaki svoj nagon ili neutaživu želju za zadovoljstvom, pritom gušeći svaki slabašni glas savjesti koji bi nas mogao navesti na sumnju u vlastite odabire. A upravo u takvom stanju nismo svjesni koliko su nam svijest i savjest načeti korupcijom: ne mislim na korupciju u političkom žargonu, iako je i ona plod slobodnog pristanka na grijeh, nego na izvorno značenje riječi: pokvarenost. Pokvarenost duše kojoj je grijeh uzrok.
Pokornička liturgija stalno nam priziva u pamet da smo ranjeni vlastitim grijesima i da nam je potrebno oproštenje. Činjenica je da to često nismo u stanju prepoznati, možda jer nismo dovoljno poučeni niti smo imali priliku čuti više duhovnom životu, možda zato jer smo previše neosjetljivi za duhovna pitanja, ili smo potpuno indiferentni prema vjeri.Iako pozivaju na obraćenje i pokoru, riječi proroka Joela koje odjekuju u prvim danima Korizme, ulijevaju nam nadu i optimizam i zapravo su lajtmotiv cijelog ovog pokorničkog perioda: „Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.“ (Joel 2,13). U njima je jaka dinamika između vanjskog i nutarnjeg obraćenja, ali i slika Boga kao milosrdnog oca koju čak i mnogi praktični vjernici teško shvaćaju...Zato nije čudo što su poput kao veliko osvježenje odjeknule riječi pape Franje koje je izrekao prilikom njegovog prvog Angelusa17. marta 2013. godine: „Bog se nikada ne umara opraštati nam, nikada! …On se nikada ne umaraopraštati, ali se mi ponekadumorimotražitioproštenje. Nemojmo se nikadaumoriti, nemojmo se nikadaumoriti! On je brižniOtackojiuvijekoprašta, koji ima onomilosrdnosrce za sve. I mi naučimobitimilosrdni sa svima“.
Činjenica je da kao ljudi s ograničenom spoznajom, nismo dovoljno svjesni što je Bog spreman učiniti za naše spasenje, i možda je to i razlog zbog kojeg se teško odlučujemo u potpunosti predati se Božjem spasiteljskom i otkupiteljskom planu. Možda zbog toga nismo dovoljno spremni obratiti se „svim srcem“ i zatražiti oprost, jer bi nas spoznaja nužno morala udaljiti od mnogih naših uljuljanosti i navika, i natjerala na duhovno „zdrave promjene“.
Zato nam je doista potrebna Korizma: privilegirano vrijeme duhovnog pročišćenja, propitivanja i razlikovanja duhova, vrijeme za temeljnu introspekciju, ispit savjesti. I premda, kod katolika, nije sam post toliko naglašen, on je itekako preporučen. Kao što su preporučena djela milosrđa, molitva, različita odricanja, osobito od ugode. Upućenost na druge i otvorenost za tuđe potrebe je također bitna komponenta življenja Korizme. Ako smo se nečeg banalnog s početka ovog članka odrekli, koji je smisao toga ako nećemo pomoći nekome u nevolji ili potrebi? Ako smo spremni napokon pokajati se za grijehe i pristupiti sakramentu pomirenja (ispovijedi) koji je smisao ako i dalje nismo u stanju drugima oprostiti? Samo istinskim obraćenjem srca ćemo naći potrebnu milost i snagu da u ovom nesavršenom i ranjenom svijetu svjedočimo njegovu ljubav i milosrđe, njegovu pobjedu na smrću i grijehom.
Autor je kancelar Kotorske biskupije
Bonus video:
