Ako se moraju tražiti savremeni načini za rješavanja problema zaštite životne sredine, ekonomskih dilema ili odnosa prema kulturnim tokovima, - tema međuvjerskog sklada ima svoj drevni tok i nije potrebno "otkrivati Ameriku" da bi došli do pomirljivosti i tolerancije. Iako jedan "apokrif" sugeriše da je Kolumba prema Americi više vodio bijeg od vjerske netrpeljivosti ondašnje Evrope, nego potreba za rijetkim začinima, - tvrdim da nama ne treba tražiti novi kontinent, želimo li doći do sklada i suživota različitih duhovnih svjetova.
Ono što danas možemo nazvati crnogorskim društvom, u najvećoj mjeri svoje postojanje temelji na vjekovnom prožimanju tri monoteistička vjeroispovjedanja, od kojih su dva hrišćanska, a jedno islamsko. Ne potcjenjujući značaj ili društveni potencijal četvrtih i petih, - ističem važnost spoznaje da su kulturu ovih prostora prevashodno formirali plodovi istočno-pravoslavne, rimokatoličke i islamske duhovnosti.
A kad je to tako, onda je jasno da puteve unapređenja konfesionalnog suživota treba tražiti u bliskosti i dodirnim tačkama pomenutih vjera. Ne treba nam vještačka mješavina ovih svjetova, niti se, u ime viših ciljeva, može stvoriti neka nad-religija, - ali za početak, bilo bi dobro da se upoznamo sa onim što nam je zajedničko, kako bi, maksimalno ograničili prostor za nerazumjevanja i konflikte.
Zar ne bi bila prava katastrofa, da ono što ima isti blisko-istočni korijen i zajedničko biblijsko polazište, i ono što ima vrijednost višemilenijumskog trajanja, - da to ovdje u Crnoj Gori nosi isključivo izgled problema, tereta ili smetnje? Znam da ne možemo izbrisati razlike koje su nastale u dugom istorijskom razvoju svake od pomenutih vjera, i da nije moguće vratiti vremenski točak unazad, na one prapočetke, na onaj isti temelj, - ali vjerujem da podsjećanje na te temelje može biti ljekovito.
U pojašnjenju pojedinih stihova svog ”Ogledala srpskog”, Njegoš insistra na tome da su Crnogroci uvjek čuvali svijest o svojoj bliskosti sa zapadnim hrišćanskim svijetom, - pa tako nikada nijesu pjevali o ratovima i dvobojima na koje ih je nužda tjerala protiv vojnika hrišćanskog imena! A suvišno je isticati, kolike su sličnosti, odnosno, koliko su male po broju, razlike između istočnog i zapadnog hrišćanstva. Bolno je, za svako hrišćansko srce, gledati u milenijum života i trajanja Jedne Hristove Crkve, a potom, u jednako dug milenijum razdora. Isto jevanđelje, isti svetitelji, isto ime Božije, i do danas prepoznatljiv isti temelj obreda – a dva svijeta!
Otuda je valjda najlogičnije i najnormalnije, da one koji bi najviše voljeli da u budućnosti ponovo budu jedno ( i koji imaju obavezu pred Bogom i među sobom da traže to jedinstvo ), - njih ne treba ni učiti ni prisiljavati da jedni pored drugih žive mirno i tolerantno.
A kad je u pitanju odnos hrišćanstva i islama, neću upirati pogled u univerzalne istine da su i crkva i džamija ( a da dodam i sinagoga ) proistekli iz jedne knjige, iz iste Biblije ( makar iz njenih početnih stranica ), te da na istog čovjeka ( Avrama, Abrahama, Ibrahima ...) kao na jednog od svojih rodonačelnika ( svako ga shvatajući na svoj način ) gledaju sve tri vjere. Onaj koga mi zovemo Solomonom, muslimani zovu Sulejman, a judeo-hrišćanski Mojsije, u islamu je Musa.
Istorija susreta ”krsta i lune” ( ”dva strašna simbola” kako kaže Njegoš, i dodaje da je ”njihovo na grobnice carstvo”) na ovom podneblju jeste, najvećim dijelom, istorija rata i vjekovnog sukoba. Međutim, činjenicu da je moderna crnogorska država nastala na vojnom otporu prema otomanskoj okupaciji, ne treba miješati sa islamofobijom. Vojske prođoše, a molitve ostadoše. Ružnu prošlost ne možemo uljepšati nikakvom dobrom voljom. Šanse dobre volje nalaze se u budućnosti.
U surovom, a opet viteškom megdanu, prepunom primjera obostranog poštovanja prema protivniku i obostrane vjere u Boga, crnogorski David je pobijedio Golijata sa Bosfora, - i to su vojno-politički tokovi zbivanja. Duhovno gledano, ostali smo, mi ovdašnji, da živimo jedni pored drugih, i da se Svevišnjem molimo, svako na svoj način. Upravo je Svevišnji uredio, da danas u našoj zemlji, većinski hrišćanskoj, žive naše komšije i naši prijatelji islamske vjeroispovjesti, kao što, recimo, u sred Istanbula živi, više od 1000 godina, carigadski patrijarh. Koji pravoslavac želi dobro i napredak drevne grčke zajednice u Fanaru ( njen nesmetani razvoj i blagoslovenu službu ), takav neka pripazi da li nešto nedostaje komšiji muslimanu u njegovoj ulici ili zgradi.
A opet, bliži smo mi ovdje jedni drugima, nego što su to Grci i Turci u Carigradu. Eto, da ne idem dalje, ljudi koji se prezivaju kao ja - ima u sve tri konfesije. Ako je naše prezime toliko široko, da se pod njim neki boje Boga a drugi imaju straha od Alaha – a da, pri tom, jedni druge ne pritiskamo, niti ubjeđujemo, e pa onda možemo i moramo imati suživot i pod ovom kapom, širom od svakog prezimena, koja se zove Crna Gora.
Bonus video:
