Kraj prve i početak druge decenije 21. vijeka bile su godine “crvene furije” - tri uzastopne titule na velikim takmičenjima, jedna svjetska, dvije evropske, dominacija kakva odavno nije viđena...
Oslonjeni na legendarni “tiki-taka” stil igre i Barseloninu školu fudbala, sa trojkom u veznom redu koja se znala i “vezanih očiju” (Ćavi - Buskets - Inijesta), uz mnogo drugih, velikih majstora, Španija se poigravala sa rivalima.
A nakon takve dominacije, uslijedio je neminovan pad - prošlo je 12 godina otkada su Španci osvojili do sada jedinu svjetsku titulu. Imali su i dalje mnogo velikana u timu, ali kao da nisu mogli da se pronađu. Na SP u Brazilu 2014. eliminisani su u grupi, na EP u Francuskoj 2016. u osmini finala, a vrhunac haosa i reprezentativne krize bio je Mundijal u Rusiji 2018. Najveći klub iz zemlje, Real Madrid, izvršio je “državni udar”, preoteo je trenera Đuana Lopetegija nekoliko dana pred SP, a reprezentacija se maltene bez selektora (na klupi je sjedio tehnički direktor reprezentacije Fernando Jero) jedva dovukla do osmine finala, gdje je penalima eliminisana od domaće Rusije.
Pokušavali su Španci dugo da se vrate na pravi put, nije to išlo tako lagano, naprotiv, ali čini se da je tek Luis Enrike na Evropskom prvenstvu prošle godine promašao model koji prija “crvenoj furiji”. Iako su u polufinalu Eura 2020. ispali na penale od Italijana, španski mediji napokon su mogli da konstatuju - na pravom smo putu!
Potvrdila je to i ovogodišnja Liga nacija, gdje je Španija preko Portugala uspjela da se domogne prvog mjesta u grupi i plasmana na finalni turnir, a pamte se neke pobjede i iz prezhodnog izdanja LN, kao što je legendarni trijumf protiv Njemaca novembra 2020. kada je bilo 6:0.
U procesu rehabilitacije španskog reprezentativnog fudbala i povratka na stare staze uspjeha Enrike se koristio pravim “bazenom” tehnički potkovanih fudbalera koje mu je nudila domaća La Liga. Teško da je neki selektor imao privilegiju da se posluži tolikom bazom. I isprobao ih je na desetine i desetine igrača...
Tim Španije koji bi trebalo da počne utakmicu na stadionu “Al Tumama” 23. novembra protiv Kostarike se, međutim, već zna, ili se okvirno zna.
U svim linijama tima Enrike ima opciju da bila između mladosti i iskustva, a kao po običaju, vjerovatno će odabrati neki miks.
Godinama neprikosnovena “jedinica” David de Hea će zbog povrede najvjerovatnije propustiti SP, ali sve i da se oporavi mjesto među stativama je rezervisano za golmana Atletik Bilbaoa, Unaia Simona.
Dani Karbahal iz Reala i jedan od “senatora”, Đordi Alba iz Barselone, okupirali su bekovske pozicije, ali Alba ima ozbiljnog konkurenta u sve boljem Gaji iz Valensije.
Kada su u pitanju štoperi, Pau Tores iz Viljareala i Erik Garsija iz Barselone Enrikeovi su favoriti, a alternative su žive legende španskog fudbala, Serhio Ramos i Đerar Pike, koji žele da se na Mundijalu oproste od reprezentacije.
Buskets i Koke iz Atletiko Madrida su iskusne opcije u veznom redu, iako će Enrike sigurno odabrati nešto mlađeg Rodrija iz Mančester sitija, a tu je i plejada mladih majstora, predvođenih Pedrijem i Gavijem iz Barselone.
U napadu, i dalje je broj jedan Atletikov Alvaro Morata, uprkos promjenljivoj formi, a tu su Asensio iz Reala, Fati i Feran Tores iz Barselone, Niko Vilijams iz Atletik Bilbaoa, Đerar Moreno i Jeremi Pino iz Viljareala, Borha Iglesias iz Betisa...
A kako igra Španija? Igra se, kao u cijeloj istoriji, a posebno u modernim danima, bazira na posjedu...
”Ovo je ‘apgrejdovana’ tiki-taka”, kaže fudbalski ekspert Alvaro Romeo.
”Tiki-taka je bila dovoljna prije 12 godina, a sada je potrebno da se uz to igra sa mnogo većim intenzitetom. Ova Španija to ima”, nadovezao se.
Njemačka je veliki rival u grupi, uz Japan i Kostariku, a u osmini finala “furija” može opet da se sastane sa Hrvatskom, koju je u produžetku, ali uz mnogo bolju igru (5:3) eliminisala u osmini finala Eura 2020. Alternativa je Belgija. Ako se dočepaju četvrtfinala, a prije svega, pronađu svoju igru, ako budu “crtali” po terenima u pustinji, Španci mogu daleko...
Bonus video:
