Odrastao sam u radničkoj porodici i učen sam od mog oca Nova, koji je bio i ostao moj jedini idol u životu, da prvo budem častan, pa onda sve ostalo.
Po toj vrlini bio sam poštovan u svim sredinama u kojima sam živio i boksovao, a naročito na beogradskom asfaltu među žestokim momcima, koji su cijenili moju odanost pravdi i voljeli su moje društvo.
Zato imam pravo da pišem o dobrim ljudima koje sam sreo u Crnoj Gori uz posao kojim sam se bavio po povratku u svoju domovinu.
Posebno ću apostrofirati vrijeme poslije početka mojih problema sa zdravljem. Vrhunac moje sportske karijere bio je poziv Vladimira Klička da boksujem sa njim. Izgubio sam nokautom, ali to smatram svojim najvećim uspjehom, jer je taj poziv stavio pečat na sve ono što sam boksu dao prije tog meča. I danas kad vodim veliku bitku protiv neugodne bolesti, Vladimir me zove na njegove mečeve i imam njegov otvoren poziv za svaku vrstu pomoći koja mi je potrebna.
Za nekoliko dana ću putovati u Hamburg na njegov meč protiv izazivača Puleva. Sa mnom će putovati moj prijatelj Aleksandar Vučković, urednik sportske rubrike dnevnika „Vijesti”. Slobodno mogu reći da je tekst objavljen u „Vijestima” na dan posjete Vladimira Klička Podgorici uspostavio kontakt između nas dvojice poslije mnogo godina.
Novinar „Vijesti” Slaviša Živaljević je pozdravio Klička od mene, a on nije mogao vjerovati da ja nijesam pozvan na prijem i zatražio je da razgovara sa mnom telefonom. Rekoh mu da su njegovi uspjesi moj najveći lijek, a on mi reče da je uvijek spreman da mi pomogne.
Tada napisah kolumnu u „Vijestima” - „Guslari dočekali Klička” i nastavih sa pisanjem godinama, što je uticalo pozitivno na moje zdravlje, jer sam stekao veliko samopouzdanje za druge aktivnosti. Koristim ovu priliku da se zahvalim redakciji „Vijesti” što su imali sluha za moje slovoslaganje.
Pored Vladimira Klička i njegovog menadžmenta još jedan čovjek je imao više nego bratski i ljudski odnos prema meni, i u danima bokserske karijere i u vremenu kada sam dotakao invalidska kolica. To je premijer Crne Gore Milo Đukanović, kome se i ovom prilikom zahvaljujem do neba. Koristim ovu priliku da se zahvalim i njegovoj sekretarici, uvaženoj dami Dragici Ćeranić, koja je uvijek za mene imala i vremena i lijepe riječi.
Veoma me je oduševila reakcija ministra policije gospodina Raška Konjevića, koji je obuzdao nikšićke samoproklamovane „šmekere”, oličene u jednom policijskom inspektoru, koji je onemugućavao izgradnju rampe za teretanu koju koristi invalid Zoran Vujičić i u nikšićkom gradonačelniku na koga se inspektor kabadahija pozivao tjerajući radnike koji su otpočeli da grade rampu.
Od mog obraćanja ministru do nokauta pomenutih „šmekera” (čitaj - mučenika) protekla su samo četiri dana. Bravo za ministra.
Moj život je olakšao i vlasnik firme ortopedskih pomagala Rudo-Montenegro, gospodin Aleksandar-Braco Miranović, koji mi je omogućio korišćenje njegovih najboljih proizvoda, meni potrebnih.
Nisam slučajno ostavio za kraj velikog profesionalca, a prije svega velikog čovjeka Duška Simonovića. Želio sam da njime krunišem ovu moju malu priču o meni dragim ljudima. A on to i te kako zaslužuje. Sport u našoj državi ima sreću da Crnogorski olimpijski komitet vodi takav gospodin. Srećan sam što mi je prijatelj i što je uvijek spreman svima da pomogne, da uvijek nađe i kaže neku riječ optimizma, koja meni znači najveće bogatstvo.
Hvala vam neizmjerno, DOBRI LJUDI.
Bonus video:
