Crna Gora živi, diše, uživa u fudbalu - kao nikada prije. Bila su i dva remija sa Engleskom, stizalo se do baraža, pamte se pobjede nad Ukrajinom, Švajcarskom, Velsom, Bugarskom, ali nikada ranije crnogorka reprezentacija nije bila tako moćna, energična, efikasna, atraktivna, kao večeras protiv Kazahstana.
Najboljom igrom u ovih osam godina, uspona i bolnih padova, tim koji je posložio Ljubiša Tumbaković deklasirao je Kazahstan 5:0...
Možda je rano, možda tek sada ne bi trebalo dizati tenziju, pa makar bila i pozitivna, jer pobjeda od 5:0 vrijedi isto kao i ona od 1:0, a u utorak je Danska u Kopenhagenu.
Bilo bi, međutim, nepravedno i ne konstatovati da je Crna Gora nakon dva kola kvalifikacija uputila jasnu poruku rivalima u grupi, onima koji su, na papiru, jači. Poruka bi mogla da glasi - "spremni smo da igramo, da se borimo, da iznenadimo..."!
Zašto bi i bilo drugačije, poslije pobjede nad timom, koji je prošlog mjeseca Poljskoj uzeo dva boda (2:2) i koji nije nimalo naivan, i koji bi, ako se izdigne iz podgoričkog fudbalskog nokauta, mogao da zagorča život i drugima, pa možda i da odluči ko će u Rusiju.
Na kraju, ali ne i najmanje važno - ponovo je stadion pod Goricom bio obasjan fudbalskom atmosferom, ponovo je sa tribina stizala isključivo pozitivna energija, vratio se za 90 minuta zajednički duh koji se izgubio u finišu kvalifikacija za Mundijal 2014. i prethodnom takmičarskom ciklusu. I to je velika pobjeda Tumbakovića i njegovih momaka.
Crna Gora je od starta pokazala šta želi na Tumbakovićevom takmičarskom debiju pod Goricom i bilo je lijepo gledati njegove igrače u prvih 20-ak minuta utakmice, sa loptom u nogama, i željom da je odmah vrate kada je izgube, visoko na terenu.
Vidio se autoritet na terenu, ali i da Kazahstan može dobro da se organizuje u odbrani i ne dozvoli da tehnička superiornost rivala tek tako dođe do izražaja.
Zbog toga je posjed lopte često i varljiva kategorija, često ne donese promjenu rezultata, jer, ipak, ne zavisi sve od onih koji napadaju, već ponešto i od onih koji se brane.
Bilo je opasnih situacija i akcija pred šesnaestercem Kazahstana, bila je i sumnjiva situacija u petercu, kada je Malij povukao Bećiraja, ali ga i na vrijeme pustio, dovoljno da sudija Šegenhofer procijeni da je izostao kontakt za penal.
Najbliži golu bio je, ipak, Tomašević i to sa 25 metara - njegov šut desnom, slabijom, nogom završio je pored lijeve stative.
U situacijama kada dominacija nije dovoljna, prekidi su B varijanta, a u slučaju Crne Gore, izgleda, i veoma moćno oružje.
I drugi gol u kvalifikacijama Crna Gora je, naime, postigla "van igre".
U 24. minutu, Jovetić je ubacio sa lijeve strane, a Žarko Tomašević zakačio loptu glavom i proslijedio je u dalji ugao, za još jedno emotivno slavlje svih igrača, klupe, a poslije dugo vremena i navijača.
Disalo se lakše, pao je kamen sa srca, ali kraj je bio daleko i epilog se, ipak, nije se mogao naslutiti, mada je crnogorska selekcija potpuno kontrolisala ritam utakmice i dešavanja na terenu, sigurnom, strpljivom i mirnom igrom, u kojoj se jasno vidjelo šta ko radi i šta bi trebalo da radi u oba pravca.
Velika šansa Jovetića u 48. minutu bila je nagvještaj nove dominacije Crne Gore, ali je nakon tog promašaja uslijedio jedini nesigurniji period u igri, te desetak minuta "praznog hoda".
I kada se možda pomalo i uvukao strah, stigao je novi prekid, ovoga puta korner Kojaševića i dominantan skok Vukčevića za 2:0 i korak ka cilju.
I tu je definitivno nestao teret svake vrste sa leđa momaka, koji su bili svjesni da su blizu da napokon prekinu priče o seriji bez pobjede, o danima bez slavlja.
Marušićev bijeg u 64. minutu i munjevita reakcija Jovetića na petercu za 3:0, pa Vešovićev pokušaj loba i golgetersko uklizavanje Bećiraja, i na kraju Savićeva egzekucija, nakon još jednog kornera Kojaševića - reprezentacija Crne Gora je ostvarila najubjedljiviju pobjedu na domaćem terenu i vratila vjeru u fudbal.
Bonus video:
