Na dan kada su rukometašice Crne Gore stigle u Nant, u kvartu Božuar je bila vreva. Automobili su stajali, išlo se mic po mic, a sa svih strana su samo izbijali ljudi, koji su grabili ka jednom mjestu - stadionu „Božuar”, gdje je osmostruki šampion Francuske srušio Marsej (3:2) i krenuo ka gornjem dijelu tabele.
Za preporod Nanta najzaslužniji je čovjek koji je dobro poznat ljubiteljima fudbala u ex-Yu. Legenda Veleža i Nanta, za koji je igrao pet sezona, dao 111 golova i bio šampion Francuske i dva puta prvi strijelac Lige 1. Trener u koga se sada kunu nove generacije navijača „kanarinaca”. Vahid Halilhodžić.
Čovjek koji je proslavio rodnu Jablanicu i Mostar priznaje da ne bi preuzeo neki drugi klub u takvoj situaciji. Nant je nakon osam kola imao šest bodova, bio na dnu tabele, ali je Vaha probudio ekipu i sada je sa utakmicom manje u sredini tabele.
"Da nisam proveo pet godina u Nantu kao igrač, vjerovatno bih ga odbio u stanju u kakvom je bio. Nisam, ipak, mogao to da uradim, iako sam htio da budem na malo dužem odmoru", priznao je Halilhodžić na početku intervjua za „Vijesti”.
- U prvom meču na kormilu Nanta ste izgubili na gostovanju Bordou 3:0, ali nakon toga ste upisali četiri pobjede, dva remija i samo jedan poraz u šampionatu. Jeste li vjerovali da će ekipa ovako reagovati na vaše zahtjeve?
"Očekivao sam pozitivan odgovor, ali ne ovakav. Dobili smo utakmice sa velikim entuzijazmom, napravili sjajan kolektivni duh. Osim te prve utakmice, kada su bili pod šokom, zbog mnogih natpisa o meni kakvi se redovno pojavljuju u Francuskoj, igrači su me odlično ispratili i stanje se znatno poboljšalo. Prezadovoljan sam onim što smo uradili u ova dva mjeseca, što je jako kratko u fudbalu, ali smo napravili veliki korak ka stabilizaciji kluba".
- Atmosfera u gradu nakon pobjede nad velikanom sa „Velodroma” je bila sjajna. Jeste li se nadali da će biti tako?
"Teško, jer postoji animozitet između uprave kluba i navijačkih grupa. Stanje oko ekipe nije bilo zdravo, ali nekoliko pobjeda na ‘Božuaru’ je donijelo mnogo lijepih momenata za gledaoce. Navijači Nanta znaju šta je dobar fudbal, jer je klub decenijama bio jedan od najboljih u Francuskoj, osam puta bio šampion i osvojio nekoliko kupova. Ovo je veliki klub, a tih nekoliko pobjeda je razgalilo navijače, koji su bili zakinuti za ljepotu i efikasnost u posljednjih nekoliko sezona. Akumuliralo se dosta tenzija, što je uticalo i na rad kluba".
- U posljednje vrijeme sve se više priča o Emilijanu Sali, 28-godišnjem Argentincu koji je dao 12 golova u Ligi 1, od toga osam otkada ste vi trener. U čemu je tajna?
"U radu. Mentalnom, fizičkom, tehničkom i taktičkom. Puno smo na tome radili svi moji saradnici i ja. Došao sam jutros u pola osam i još sam u kancelariji u 19 časova. Tako je svakog dana. Potrebno je mnogo rada, nema nikakve improvizacije, svaki trening i utakmica moraju da budu dobro pripremljeni. To je počelo da se isplaćuje vrlo brzo, što nam je dalo dodatnu snagu da nastavimo i da osiguramo stabilnu poziciju na tabeli".
- Vaš bivši klub Pari Sen Žermen sada uzme titulu i prije nego što šampionat počne, jer je mnogo bolji od svih ostalih. Koliko je to dobro za francuski fudbal?
"Kada sam ja bio trener PSŽ-a, budžet kluba je bio 70 miliona eura, a sada je blizu 700, i to bez novca za dovođenje novih igrača. To je drugi svijet, jer ima fantastične fudbalere, vjerovatno dvojicu najboljih današnjice Nejmara i Mbapea, koji mogu da riješe utakmicu kad požele. Ne mogu se drugi ni porediti sa njima, a to je ostavilo traga, jer je „ubio” konkurenciju. Osigurani su mu i šampionska titula, i Kup i Liga kup, a jedinu želju koju ima je da igra finale i osvoji Ligu šampiona, jer ima ekipu za to. Sve ostale ekipe su jake i nikome sem PSŽ-u nije lako da dobije bilo koga".
- To se pokazuje i na primjeru Monaka, koji je bio šampion, a sada je pri dnu tabele...
"Stanje u Monaku je čudno. To je pravi biznis klub, koji dovodi i prodaje igrače. Vrlo lako se odrekao nekoliko fudbalera, što je dovelo do pada forme, zbog čega je sada u nezavidnoj poziciji. Umjesto da se bori za Ligu šampiona, sada razmišlja o ostanku. Ima i puno povrijeđenih igrača i biće ovo jako teška sezona za Monako, bez obzira na to što ima dobar tim".
- Da se vratimo vama i nekim čudnim raskidima saradnje. Prvo sa Dinamom, nakon svađe sa Zdravkom Mamićem, kada je titula već bila obezbijeđena sa 18 bodova prednosti, i proljetos sa Fudbalskom asocijacijom Japana, neposredno pred Mundijal. Šta se desilo?
"Imao sam u trenerskoj karijeri situacija koje su teško objašnjive, kao ta u Dinamu. Još čudnije je ovo što se desilo u Japanu, još ne znam šta je razlog svemu. Čuo sam da su se neke vedete bojale da ne bi bile selektirane za Svjetsko prvenstvo, vjerovatno su vršile pritisak na predsjednika. Tamo sponzori finansiraju reprezentaciju, a ko daje novac taj i odlučuje. Moguće je da nisu bili zadovoljno što ne igraju fudbaleri koji su na velikim reklamnim panoima, bojali su se da neće biti na Mundijalu. Može biti da je to jedan od razloga zašto sam smijenjen 10-ak dana prije prvenstva. Sve je to ranije organizovano i pripremljeno".
- Samo četiri godine prije toga, sa Alžirom ste stigli do osmine finala Mundijala u Brazilu i u fenomenalnom meču izgubili od Njemačke tek nakon produžetaka.
"Taj Mundijal je donio mnogo slavlja i radosti alžirskom narodu, a doček koji smo imali nakon povratka iz Brazila je jedan od naimpresivnijih u mojoj karijeri. Malo je falilo da u velikoj utakmici nadigramo Njemačku, koja je poslije toga postala prvak svijeta. Sjećam se kakav smo aplauz dobili od Brazilaca, koji su prisustvovalu utakmici i znaju šta je pravi fudbal. Čitav svijet je bio impresioniran onim što je Alžir pokazao, a žalim što mi nije omogućeno da tako nešto napravim i sa reprezentacijom Japana. Da bar znam šta je razlog, lakše bi mi bilo", zaključio je Halilhodžić.
Fašisti su htjeli da unište Velež, kada dođem kući srce me boli
Kada pričate sa Vahidom Halilhodžićem, nemoguće je da se ne dotaknete Mostara, grada koji je živio u harmoniji do građanskog rata, a onda postao sinonim za podjele. Sada ljudi s jedne na drugu stranu Neretve gotovo i da ne idu... I, naravno, priče o Veležu, nekadašnjeg velikanu koji je sada u sjenci Zrinjskog, kojim "vladaju" Hrvati.
"Idem svakog ljeta u Mostar. Nemam puno vremena, zato što sam već 20-ak godina stalno u pogonu, ali nađem nekoliko dana da odem, jer imam puno porodice u Mostaru i Jablanici. Odem i do svog kluba Veleža, da malo pomognem i posavjetujem, da popričamo. Trenutno je prvi u Drugoj ligi, vjerovatno će sljedeće sezone biti u Premijer ligi, što je vrlo važno, jer 2022. slavi 100. godišnjicu. Do tada će se stanje poboljšati, jer je Velež nakon rata, kada je otjeran sa svog stadiona, kao veliko siroče proživljavao vrlo teške trenutke. Neki fašisti su htjeli da ga unište, da ga zabrane, ali je opstao, što mi je posebno drago. Vodi ga vrlo skroman i sposoban predsjednik i dobar stručni štab, veoma mi je drago što će Velež opet biti u elitnom rangu".
- Boli li vas sve što se izdešavalo u BiH i SFR Jugoslaviji?
"To je čisti fašizam, nestvarno je kako su ljudi obmanuti nacionalizmom, vjerskim razmišljanjima. Nevjerovatno je da su svoje komšije ubijali, tjerali sa ognjišta... Bio sam u ratu, vidio sam te stvari i imao puno teških trenutaka. I sada se taj fašizam nastavlja, jako sam ogorčen na pojedince koji hoće novu državu da prepolove, unište, da je rascijepe. Hoće da ponovo izazivaju rat, iako je bilo strahovitih slučajeva genocida. To je strašno. Kada dođem dolje, srce me boli. Zato i manje idem, jer imam potpuno drugačije viđenje svega, percepciju društva, življenja, rada... Ljudi ne bi trebalo da se dijele ni etnički, ni politički, ni vjerski. Ljudi bi trebalo da žive zajedno, da se druže, da pjevaju, igraju fudbal, a ne da ubijaju i kradu".
Halilhodžić je imao čudnu situaciju tokom građanskog rata u BiH, kada je sam sebe ranio pištoljem. Kasnije mu je opljačkana i zapaljena kuća, zbog čega je ostao bez svih uspomena iz igračke, ali i brojnih iz trenerske karijere.
"Vrlo mi je teško kada se vratim u Mostar, kada naviru uspomene. Ipak, ostao sam živ i ja i moja porodica, ali mi mnogo rođaka živi jako teško. Sama pomisao na to stvara gorčinu, ali je to nažalost istina".
Mostar je sedam dana slavio Kup maršala Tita
Iskusni stručnjak je 14. decembra 1997. kao trener marokanske Raža Kazablanke osvojio Afričku ligu šampiona, a na slavlju je bilo preko milion ljudi. On, ipak, više pamti nešto što se dogodilo 16 godina ranije - Velež je u finalu Kupa Jugoslavije na „Marakani” savladao Željezničar. Vaha je dao dva gola za preokret, potom je Mehmed Baždarević svojim drugim pogotkom izjednačio, da bi bivši trener Budućnosti Dragan Okuka u 80. minutu pogodio za konačnih 3:2.
"Mostar je sedam dana slavio kada smo 1981. godine osvojili prvi Kup maršala Tita, što je bila moja posljednja utakmica za Velež. Sjećam se da smo u polufinalu pobijedili Budućnost, a ta utakmica sa Željezničarem mi je najdraža u karijeri. Kada smo donijeli trofej u Mostar, slavlje je bilo veličanstveno. Tad te niko nije pitao jesi li musliman, Srbin ili Hrvat, jesi li katolik, pravoslavac, jesi li Crnogorac. Mostar je tada tako živio, nadam se da će jednog dana ponovo ljudi na tim prostorima opet moći da žive kao prava ljudska bića, da se vesele i tuguju zajedno".
Imam puno prijatelja u Budvi i Titogradu
Halilhodžić priznaje da je rijetko gledao reprezentaciju Crne Gore, ali zna šta „hrabri sokoli” rade.
"Vrlo slabo pratim, jer sam često na putu. Znam da je Dejo još predsjednik, kao i da je reprezentacija nekoliko puta bila blizu, da joj je falila jedna pobjeda ili remi. Tako je i BiH dugo trebalo da napravi iskorak, želim da se to desi i Crnoj Gori. Obećao sam da ću jednog dana doći kod vas, jer imam puno prijatelja i u Budvi i u Titogradu".
Bonus video:
