Staze su im se prvi put ukrstile na ljeto 1996: Žose Murinjo je u svojstvu pomoćnika i prevodioca Bobija Robsona stigao u Barselonu, u kojoj je Pep Gvardiola, već uvaženi vezista od klase, počinjao svoju sedmu sezonu.
Razići će se 2000, kada se portugalski stručnjak posvetio samostalnom radu u Benfici, da bi se ponovo, a prvi put kao rivali, sreli devet godina kasnije, u septembru 2009, jedan na klupi Intera, drugi kao trener „blau grane“. Otada, kroz 16 međusobnih mečeva, njihov odnos se razvijao i komplikovao – od usiljene ljubaznosti, preko uzdržanosti, do otvorene netrepeljivosti i mržnje.
Karlo Anćeloti je jedini stručnjak koji je u 21. vijeku osvojio tri Lige šampiona; dugovječni Aleks Ferguson za 27 godina na klupi Junajteda proslavio je 49 trofeja. Niko, međutim, tokom posljednjih decenija nije u tolikoj mjeri redefinisao trenerski poziv i učinio ga cjenjenim i medijski eksponiranim koliko Murinjo i Gvardiola, uspjevajući da, svako na svoj način, budu veće zvijezde od igračkih veličina koje su vodili.
„Volite neprijatelje svoje“ - podsjeća nas Jevanđelje po Mateji. Žose i Pep se, rekosmo, nikada nisu voljeli, ali jedan naspram drugog stoje kao dužnici – rivalstvo ih je tjeralo naprijed, činilo ih boljim u poslu, posvećenijim, oštroumnijim.
Gvardiola je bio uspješniji: sedam pobjeda – među njima i nezaboravnih 5:0 u njihovom prvom susretu u Španiji, duelu Barse i Reala u novembru 2010. godine - šest remija i tri poraza.
Murinjovi trijumfi su, međutim, upečatljiviji – onaj na klupi Intera u Milanu u prvom meču polufinala Lige šampiona (3:1) u aprilu 2010. je „nero-azure“ pogurao ka peharu, dok je uspjeh u aprilu 2012. na Nou kampu (2:1) trasirao put Realu ka jedinoj španskoj tituli u posljednjih osam godina.
Posljednji put, na suprotnim stranama našli su se u evropskom Super kupu krajem avgusta 2013 – Pepovom Bajernu je pripao trofej trijumfom nad Čelsijem poslije penal lutrije, a Žose je nakon utakmice, vjeran sebi, konstatovao da je „izgubio bolji tim“...
Kada danas, u 13:30, igrači dva mančesterska kluba, Junajteda i Sitija, istrče na teren Old Traforda, utrčaće u istoriju kao učesnici „najskupljeg meča u fudbalskoj istoriji“, sa ukupnom tržišnom cijenom oko 800 miliona eura. Kamere će, ipak, zumirati ono što se dešava kraj terena, i pratititi emocije na licu Murinja i Gvardiole pri rukovanju uoči njihovog prvog okršaja u Premijer ligi.
„Mediji su stvorili naše rivalstvo, i mi to ne možemo da kontrolišemo. Rekao sam mnogo puta – puno poštujem Murinja. Uvijek se trudim da učim od svojih kolega, pa i od njega“ – dan prije meča, potrudio se da umiri napetost Gvardiola. „Naravno da ću prihvatiti poziv da popijemo po čašu vina, ukoliko me pozove.“
Podsjetilo je to na tradiciju ispijanja vina Aleksa Fergusona i Arsena Vengera, još jednog antagonističkog trenerskog para.
„Siti ima veoma dobrog menadžera“ – bilo je sve što je rekao Murinjo o suparniku. „Kandidati su za titulu i moramo da ih poštujemo. Svuda gdje sam bio, igrao sam derbije i uvijek želim da kontrolišem emocije.“
Duel dva Mančestera, Junajteda i Sitija, uz Čelsi jedinih timova sa maksimalnim učinkom poslije tri kola Premijer lige, dolazi prerano da bi nešto odlučivao, ali tačno na vrijeme da bi razbuktao najintezivnije trenersko rivalstvo 21. vijeka.
Pomjeranje granica
Već u uvodnim mečevima sezone, na klupama svojih novih klubova, bivši stručnjaci Reala i Barselone su uspjeli da pomjere granice. Murinjo je postao prvi trener Junajteda koji je pobijedio u svoja prva četiri takmičarska meča, baš kao što je Gvardiola prvi „novajlija“ koji je Siti doveo do pet trijumfa.
Bonus video:
