Naučili smo od Šekspira - ima tome šest vijekova - da je svijet pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu. Kada je nebeski reditelj dijelio fudbalski dar izdašno je nagradio Igora Jovićevića, namijenivši mu rolu zvijezde. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u zagrebačkom Dinamu su se kleli da je perspektivniji i od Zvonimira Bobana. Ramon Martinez, direktor Realove akademije, i danas tvrdi da je Jovićević jedan od pet najdarovitijih fudbalera koji su pohađali školu „kraljevskog kluba“.
Pa, ipak, njegov igrački životopis može poslužiti kao podloga onima koji smatraju da je talenat privilegia odiosa (mrska povlastica) – rijetko kome donosi sreću. Povrede su ga sputale, ograničile i sklonile sa glavne fudbalske pozornice.
"Budućnost ne možeš graditi bez izvučenih pouka iz prošlosti" – u sjenci cetinjskih lipa, u skladu sa ambijentom spokojno kazuje 42-godišnji Zagrepčanin, koji crnogorsku prijestonicu doživljava svojom duhovnom oazom. Elokventan, niže tečne, precizne rečenice, iza kojih se naslućuje unutrašnji vulkan.
"Pobjednički duh mi ne dozvoljava da vraćam film i pitam se šta bi bilo kad bi bilo."
Na zgarištu obećavajuće, a neostvarene igračke, iznikla je ambiciozna trenerska karijera – Igor je do decembra prošle godine vodio ukrajinski Karpati, što mu je bio prvi angažman u seniorskom fudbalu. Koliko dobro? Toliko da je njegovo ime pominjano u krugu kandidata za preuzimanje „žuto-plave“ reprezentacije.
Velika očekivanja i iznevjerene nade
Sin Čeda Jovićevića - Cetinjanina koji je 1972. zamijenio dres Lovćena Dinamovim i tamo kroz skoro 400 mečeva utemeljio fudbalsko ime, kasnije nadograđeno statusom trenera stvaraoca potvrđenog i u Realu - Igor je rođen u Zagrebu krajem novembra 1973.
"Strijelac sam u horoskopu, a Strijelci su avanturisti, sa izraženom sposobnošću prilagođavanja."
I bez trunke malodušnosti u prirodi. Što se moglo zaključiti još kada je Igor kao dječak među 300 vršnjaka bljesnuo na probi i bez protekcije se nametnuo da postane dio Dinama, kluba u kome je njegov otac u to vrijeme radio sa mlađim kategorijama.
Plemenitog kova, tehnički superioran, sa nekoliko rješenja unaprijed – tako su ga opisivali. Desetka za desetku.
"Osjećao sam se samouvjereno i nadmoćno na terenu."
Igrama među „modrima“ zaslužio je dres jugoslovenske kadetske reprezentacije, učesnice Evropskog prvenstva u Istočnoj Njemačkoj 1990. Generacija kojoj je pripadao i sadašnji trener Budućnosti Miodrag Vukotić prokrčila je put do finala, među ostalima pobijedivši i Španiju u grupi, da bi u meču za pehar izgubila od Čehoslovačke. Kao ponajboljem igraču Jovićeviću je stigla pozivnica da se priključi Realu, koji ga je odranije držao na oku. Nije bio ni punoljetan kada je 1991. stupio na mitski Santjago Bernabeu. Prvi Hrvat na dvoru „kraljevskog kluba“. Počasti i pohvale ga nisu promijenile.
"Sve je stvar kućnog vaspitanja i karaktera."
U omladinskoj školi Reala, pod Rafom Benitezom dijelio je svlačionicu sa Raulom, Gutijem, Esnajderom, Urzaizom, ne priznavajući prvenstvo nikome. Crnogorska crta u naravi, šta li već. Mada je povremeno dobijao priliku u prijateljskim provjerama, nije debitovao za prvi tim „kraljevskog kluba“ u službenim mečevima. Tadašnji treneri „merengesa“ (Benhaker, Floro, Del Boske, Valdano) imali su milion razloga da ga ne uvrste u tim. Tačnije, 1,8 miliona razloga. Odnosno, dolara. Toliko je iznosio bonus u ugovoru ukoliko nastupi u zvaničnom susretu.
"Da sam znao za to, nema sumnje da bih uklonio tu klauzulu. Jedino što sam želio je da igram."
A igrao je četiri sezone za Real Kastilju, drugi tim „kraljevskog kluba“, i sakupio sedam nastupa u dresu mlade hrvatske reprezentacije. Osmi je bio sudbonosan.
U junu 1995. u Kijevu, u duelu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo sa Ukrajinom, za koju je nastupao i Andrej Ševčenko, povrijedio je ukrštene ligamente koljena. Više ništa nije bilo isto. Operisan je u Madridu, ali je praktično tri godine bio odvojen od terena. Koljeno je i dalje boljelo i oticalo, dok su španski doktori pretpostavljali da je problem psihičke prirode. Tek sredinom 1998. hrvatski ljekari su ustanovili pravu dijagnozu i otklonili mu okoštali dio koji je nanosio bol. Nakon toga zaigrao je za Zagreb.
"U glavi sam i dalje znao šta, kako i kada treba da uradim na terenu. Tijelo je, međutim, uvijek kasnilo za sekund."
Real je bio i ostao njegov drugi dom, kome se rado vraćao.
Međutim, lopta ga je vodila daleko od Madrida, do egzotičnih fudbalskih destinacija: Japana (Jokohama), Brazila (Guarani), Kine (Šengjang). Nije dobio satisfakciju i nagradu koja mu je po nadarenosti pripadala, no jeste...
"Životno bogastvo sportiste koji ima privilegiju da se usavršava, dopunjuje, ispunjava svoje snove kroz sport. Lepezu mogućnosti da naučim jezike, upoznam kulture i tradicije. Otvaranje horizonata. Poslije toga mi je bilo mnogo lakše da se prilagodim bilo gdje."
Na kraju, sticajem okolnosti obreo se u Karpatima iz Lavova 2003. godine.
"U mene se zaljubio predsjednik kluba Petro Petrovič Diminskij."
Izvor strasti
U mjeri da ga se krajem 2010, šest godina nakon što je Jovićević kopačke trajno pohranio u ormaru, sjetio i pozvao u Lavov, odredivši mu fotelju sportskog direktora i ideologa ozbiljnog projekta.
Čudne su staze fudbalske. U Ukrajini, tamo gdje je praktično okončao igrački, Jovićević je započeo trenerski put. Iz školske u avgustu 2012. preselio se na klupu U21 tim Karpatija. Godinu kasnije, starao se o U19 ekipi.
"Plan je bio da se postepeno izgrađujem, da stvaram igrače za prvi tim i da preuzmem seniore kada budem spreman."
Prilike nisu mogle da čekaju da sazri. U junu 2014. kao vatrogasac je preuzeo kormilo člana ukrajinske Premijer lige. Ispunio je cilj i obezbjedio opstanak sa sastavom kome je promijenio DNK, i od njega, tvrdili su tamošnji novinari, stvorio lokalnu varijantu Barselone. I ne samo to. Ličnom harizmom, upečatljivim nastupom, energičnim vođenjem utakmica, uspostavio je koheziju sa tribinama i zadobio simpatije navijača.
"Nije bilo glume u tome. To jednostavno izlazi iz mene. Na kraju moje prve sezone, novinari su me smjestili na četvrto mjesto liste najboljih trenera ukrajinskog šampionata."
Na petoj poziciji se našao Mirčea Lučesku iz Šahtjora. U decembru 2015. Karpati su se, nakon prvog dijela druge Jovićevićeve sezone na klupi, našli na dva boda od zone evropske vize.
"Prvobitni dogovor je bio da u prvoj godini sagradim, a u drugoj stabilizujem igru i kolektiv. U trećoj sezoni na red bi došao napad na evro kupove. Međutim, predsjednik je vidio da nam dobro ide i postavio je za cilj da zauzmemo jednu od prve četiri pozicije. Insistirao je da prihvatim trogodišnji ugovor i... Razišli smo se. Ukrajina se digla, navijači su me podržali i to mi je bila velika satisfakcija."
"Predsjednik je poslije toga promijenio tri trenera, a Karpati su završili na sedmom mjestu, sa 18 bodova manje od četvrtog mjesta."
Za Jovićevića polusezona nije bila izgubljena.
"Stažirao sam u Madridu. Često putujem, uvijek sam spreman da učim, da prihvatam savjete ljudi koji su uspješni u ovom poslu."
Ima ponuda, a ne žuri u odabiru nove sredine. Intimno, volio bi da jednog dana sjedne na klupu svog Dinama, ali...
"Profesionalac sam i privući će me jak i utemeljen sportski projekat."
Dvije i po decenije nakon što se otisnuo iz Zagreba kao tinejdežer, Igor Jovićević je čovjek koji živi u trouglu Marbelja – Zagreb – Cetinje i skladno miri brojne identitete – hrvatski, španski, ukrajinski, crnogorski.
"Karakter je taj koji pomaže. Prepoznajem vrijednosti bilo kog pojedinca, naroda... Kada dođem u nečiju kuću, trudim se da ga uvažim, da naučim što više o njemu. Tako je bilo i u Kini, Japanu, Brazilu..."
Vratimo se Šekspiru: „Uzdisati nad prošlim jadom najsigurniji je način da se privuče novi.“ Neispunjeni igrački snovi nisu teret, već izvor inspiracije Jovićeviću.
"Upravo zbog toga što se nisam ostvario do kraja na terenu, imam više gladi kao trener. To je razlog zbog koga sam fanatik ovog posla: čitam, pratim dešavanja i nove tendencije, učim, pohađam seminare, konferencije, usavršavam se" – govori sa plamom u oku.
"Želim biti perfektan, što je, naravno, nedostižno. Ta nemogućnost da se savršenstvo postigne stvara mi nemir koji me pokreće i daje mi energiju. Ona je izvor strasti u meni."
Cetinje
Neizostavni dio ljeta Igora Jovićevića i njegove porodice je odmor na Cetinju.
"Svojim prijateljima teško uspjevam da objasnim duhovni mir koji mi pruža ovaj grad. Ovu specifičnu ležernost, klimu koja mi pomaže da napunim energiju, da posložim stvari na svoje mjesto" – kaže opijen mirisom lipa sin Cetinjanina i cetinjski zet, nastanjen u španskoj Marbelji.
"Bilo je velikih padova i uspona u mojoj karijeri. Poslije padova se ne bih vratio da nije bilo Cetinja, Zagreba i Marbelje. Pogotovo Cetinja."
Evropsko prvenstvo
Tri Igorove reprezentacije brzo su završile nastup na nedavnom Evropskom prvenstvu, ali ostavljajući različite tragove za sobom. Ukrajina je okončala turnir kao jedina selekcija koja nije postigla ni gol, ni osvojila bod.
"Razočaravajuće. Atmosfera u timu je bila upitna, jer su se tokom sezone dešavale ružne stvari na relaciji Šahtjor – Dinamo, što je ostavilo traga. Pored toga, na reprezentativcima se osjetio nedostatak jakih mečeva u nacionalnom šampionatu, koje je neregularno. Zbog oružanih sukoba, gotovo polovina timova ne mogu da igraju na svojim stadionima, a brojni kvalitetni stranci su napustili zemlju."
Nakon Eura selektor Mihailo Fomenko je podnio ostavku. Ukrajinski mediji su u uži spisak kandidata za njegovog nasljednika svrstali i Jovićevića.
"To mi laska, jer sam stranac i praktično na početnik u ovom poslu."
Posao je dobio Andrej Ševčenko, sa kojim je pohađao školu za Uefinu Pro licencu.
"Fantastičan čovjek, fudbalska legenda. Naučio sam dosta od njega i ostali smo u kontaktu. Može da bude veliki trener, ako se okruži kompetentnim saradnicima."
Španija nije odbranila krunu – Italija je bila jača u osmini finala.
"Selektor Del Boske je sva četiri meča počeo sa identičnom postavom. Kada nema rotacije, to utiče na atmosferu, jer fudbaler koji ne igra ne može biti zadovoljan. Zbog toga su Italijani u osmini finala bili svježiji. U vrijeme kada su osvajali titule, Španci su imali dva napadača na vrhuncu forme, Vilju i Toresa. Morata nije još taj igrač."
Hrvatska je, poslije odličnih partija u grupi, izgubila u osmini finala od kasnijeg šampiona Portugala.
"Oduševljen sam srčanošću, borbenošću Srne, Modrića i drugova, ponosan sam na njih. Odigrali smo kvalitetan fudbal."
"Mnogi su bili skeptični kada je Čačić imenovan za selektora. Nakon poraza od Portugala neki kažu da je pogriješio zbog rezervisanosti i da je trebalo odlučnije da napadne zatvorenog protivnika... Za mene, napravio je veliku priču, koja ima svoj nastavak."
Bonus video:
