„Dabogda se cijelog života penjao uz brdo, i dao bog jaki da nikada na vrh ne izađeš!“ Zvuči kao kletva, a blagoslov je...
Iza stare porodične kuće Mijatovića u titogradskom naselju Ibričevini nalazila se livada.
"Nije bilo prozora, niti bilo šta drugo da se razbije. Mogli smo da igramo fudbal do besvjesti" – oživljava svoje djetinjstvo Predrag Mijatović, rođen 1969.
"Igrao sam po cio dan. Samo kad ogladnim trčao sam kući da pojedem sendvič, i opet se vraćao."
S te livade, pridružio se pionirima OFK Titograda. U lični dnevnik je upisao „Biću najbolji.“
I počeo je da se penje uz fudbalska brda. I da osvaja vrhove, sve više i više.
Iz OFK Titograda nakratko je prešao u Kom, pa se vratio na Cvjetin brijeg, prateći trag trenera Branislava Milačića. Sa omladincima OFK-a stigao je do polufinala Kupa Jugoslavije i zaslužio dres prvog tima. Uskoro, u junu 1987. čekao ga je prvi profesionalni ugovor u Budućnosti. A onda je krenuo silovit uspon – osvajanje Svjetskog prvenstva u Čileu sa mladom reprezentacijom SFRJ (oktobar 1987), prelazak u Partizan za vrtoglavih 1,5 miliona njemačkih maraka (jun 1989), prva titula i proglašenje za najboljeg igrača šampionata (1992)...
„Bog mu je dao uzvišeni osjećaj za fudbalski takt: čas lagan i tih, čas brz i lud. Pijano i fortisimo, alegro i krešendo, smjenjuju se u Mijatovićevoj muzici kao što dan smjenjuje noć: lagano, naizgled neprimjetno“ – opisivao je Sportski žurnal. „Šta bi Peđa bez lopte? Ona je njegov instrument, i harfa, i violina, i klavir, i gong.“
Fudbalsku simfoniju nastavio je od ljeta 1993. u Valensiji, gdje je sa mjesta ofanzivnog veziste pomjeren na centarfora. Sa Mestaje, sa zvanjem drugog strijelca Primere, je u junu 1996. bučno prešao u Real, što mu navijači „slijepih miševa“ nijesu oprostili.
Predsjednička se sluša
Kao što on tokom 1997. nije opraštao protivničkim odbranama. Fudbalski praktičar i pragmatičar. U sedam takmičarskih mečeva reprezentacije SR Jugoslavije u kvalifikacijama za Mundijal postigao je 11 pogodaka, sedam u baraž susretima sa Mađarskom, poguravši „plave“ ka Francuskoj.
U prvoj sezoni u dresu „kraljevskog kluba“ ugradio je u špansku titulu 14 golova. I onda sakupljao nagrade. Izbor za Zlatnu loptu „Frans fudbala“ zatekao ga je na drugoj poziciji. Ispred njega – Ronaldo, onaj pravi. Iza njega – Zidan, Bergkamp, Roberto Karlos, Figo... Sjaj plemenitog metala nije izostao u kolekciji: pripala mu je Zlatna značka beogradskog Sporta za najboljeg sportistu SR Jugoslavije, a FSJ ga je proglasio za „YU igrača godine“.
Ipak, druga sezona u Realu bila je obojena sivljim tonovima. Opterećen povredama, odigrao je svega 24 meča (10 golova) u španskom prvenstvu, koje je njegov tim završio na razočaravajućem četvrtom mjestu.
Za promašaje u prvenstvu, „merengesi“, sa njemačkim stručnjakom Jupom Hajnkesom na klupi, Jerom, Raulom, Morijentesom, Sidorfom, Šukerom u sastavu, su se iskupljivali u Ligi šampiona. Preko sigurnih partija u grupnoj fazi, pa Bajera iz Leverkuzena u četvrtfinalu i Borusije Dortmund u polufinalu, domogli su se završnog meča za pehar sa Juventusom, finalistom treću godinu zaredom. Juventusom Marćela Lipija, Zidana, Del Pjera, Dešampa, Davidsa...
Duel u Amsterdamu zakazan za 20. maj 1998, bilo je posljednja prilika da „kraljevski klub“ oživi svoju sezonu. Pritisak ogroman, jer je najtrofejniji evropski kolektiv čekao titulu 32 godine, još od 1966. i pobjede nad – kako to slučaj namjesti – baš Peđinim Partizanom u Briselu.
U debitantskoj sezoni u elitnom takmičenju, Mijatovića nije htio gol – u sedam susreta do finala nije zatresao mrežu. U avionu za Holandiju, predsjednik Madriđana Lorenco Sainc uvjeravao ga je da će upravo on dati gol i donijeti klubu pehar. A predsjednička se mora slušati.
"Svi su mislili da će Juventus pobijediti 3:0 ili 3:1" – prisjećao se Mijatović.
"Čuli smo te prognoze i rekli sebi 'momci, tu smo i ne znamo da li će iko od nas više igrati u finalu. Zato, izađimo i odigrajmo veliki meč i uradimo sve da dobijemo'."
I uradili su. Preciznije, uradio je. U 66. minutu, poslije pretencioznog šuta Roberta Karlosa i greške defanzivca „stare dame“ Marka Julijana, izmigoljio se na ivici peterca. Sa dva dodira, prevario je golmana Juventusa Anđela Perucija, a trećim je poslao loptu u mrežu. S lakoćom i zanosom, kao da je na onoj livadi iza kuće.
Bio je to jedini pogodak finala, pogodak za titulu za kojom je Madrid žudio više od tri decenije.
„U pravom trenutku na pravom mjestu, kad je trebalo odlučiti u najznačajnijem trenutku ove sezone – mogao je da se nađe samo on. Crnogorac. Predrag Mijatović“ – pisala je beogradska Borba.
"Osjećam se kao u snu" – kazao je nakon meča.
I baš kao Džek Doson (Leonardo di Kaprio), lik iz Titanika, filma Džejmsa Kamerona koji je u februaru te godine osvojio 11 Oskara, mogao je da uzvikne da je kralj svijeta. I kralj „kraljevskog kluba“.
„Dao si sve od sebe, a dao si i gol odluke“ – pisalo je u telegramskoj čestitki FSCG „Tvoj trijumf nama služi na čast, fudbalska Crna Gora (i ne samo ona) raduje se sa Tobom.“
Donoseći Realu sedmu evropsku krunu Mijatović se našao na sedmom nebu...
Tek mnogo godina kasnije, otkrio je tajnu koju je dijelio sa fizioterapeutom Reala - finale je odigrao povrijeđen.
Direktor „kraljevskog kluba“
Od vrha, ipak, sve staze vode ka dolje. U decembru 1998. igrao je u tokijskom Interkontinentalnom kupu, slaveći trofej nakon pobjede nad brazilskim Vasko de Gamom (2:1).
Pola godine kasnije, Real ga se odrekao i proslijedio u Firencu. U Fiorentini je proveo tri sezone, da bi se sredinom 2002. vratio u Valensiju, ali u njen drugi klub – Levante.
Tu će i završiti igračku karijeru u junu 2003. Dvadeset godina nakon što je prvi put registrovan za OFK Titograd...
A koliko ga cijene u „kraljevskom klubu“ potvrdili su u julu 2006. kada mu je predsjednik Ramon Kalderon povjerio ulogu sportskog direktora.
U fotelji je ostao tri sezone.
Bonus video:
