„Kad bagrem dogodine zamiriše, ko zna gde ću biti“ – pjevao je sumatraistički Miloš Crnjanski. Navijač Crvene zvezde. I sam u periodu prije Velikog rata fudbaler u Temišvaru i na Rijeci.
Kada je Dejan Savićević, još član Zvezde, početkom aprila 1992. razgovarao sa novinarom beogradskog Sportskog žurnala znao je gdje će biti uskoro – već je potpisao ugovor sa „roso-nerima“. Znao je i gdje će biti za koju godinu.
"Osvojiću Kup šampiona sa Milanom. Zainatio sam se da prestignem Mileta Belodedića u broju kontinentalnih trofeja."
Kombinacija intuicije i inata može biti čudesna. „Kad me inat pokrene, cio svijet okrenem.“ Fudbalski.
„Ako si Genije, pokaži se“
„Skraćena“ Jugoslavija ulazila je u treću godinu (u)skraćenog života pod sankcijama. Fudbalski dani slave i ponosa bili su blizu – reprezentacija je u junu 1990. Mundijal u Italiji završila kao peta; Crvena zvezda je u maju 1991. grlila evropsku, a pola godine kasnije i svjetsku krunu – a djelovali su decenijama daleko. Protjerani, reprezentacija i klubovi disharmonične federacije iza zavjese su posmatrali dešavanja na evropskoj pozornici. A onda, u majskoj atinskoj noći 1994, Dejan Savićević je nahranio gladni fudbalski puk u svojoj domovini.
U Milanu, te sezone je i igrao i nije igrao – u 20 mečeva u Seriji A, u kojoj su „roso-neri“ trijumfovali treću godinu zaredom, nije postigao nijedan gol. U Ligi šampiona, od jedanaest utakmica, odigrao je šest (uz dva gola). Sa trenerom Fabiom Kapelom, koji ga prethodno povrijeđenog nije uvrstio u tim u minhenskom finalu Lige šampiona u maju 1993. (u porazu od Marseja 1:0), a potom ni u tokijskom Interkontinentalnom kupu u decembru iste godine (Sao Paulo pobijedio 3:2), bio je na ratnoj nozi. Čak je u prvom kolu grupne faze, odbio da otputuje za Brisel na susret sa Anderlehtom, jer nije bio planiran u startnoj postavi.
"S obzirom na to da je protokol predviđao da se na terenu mogu naći samo tri stranca, a da ih je Milan u tom trenutku imao čak šestoricu, Kapelo je uvijek nešto kombinovao" – prisjećao se kasnije Savićević. "Obično na moju štetu."
Ali, zato je bio ljubimac moćnog predsjednika kluba Silvija Berluskonija, upravo 10. maja 1994. prvi put imenovanog za italijanskog premijera. Neposredno pred odlazak u Atinu, Berluskoni je posjetio Milanelo, kamp „roso-nera“, i održao motivacioni govor, poželivši srećan put, dobru igru, trofej... A onda se okrenuo ka Savićeviću:
"Ako si Genije, pokaži se sjutra!"
I pokazao se. Iako se u finalu 18. maja na Olimpijskom stadionu u grčkoj prijestonici na drugoj strani našla favorizovana Krojfova Barselona, predvođena nagradama ovjenčanim Hristom Stoičkovim, Ronaldom Kumanom, Romarijom, Luisom Enrikeom... Tim koji je do završnice izbrojao 26 pogodaka, devet više od italijanskog šampiona.
Milan na ivici panike zbog izostanka suspendovanih stubova odbrane Franka Barezija i Alesandra Kostakurte, kao i povrijeđenog Marka van Bastena. Kapelo je slagao svoj igrački Tetris – od šest stranaca, prstom je pokazao na Savićevića, Zvonimira Bobana i Marsela Desaija. Na tribine je poslao Brajana Laudrupa, Florina Radučojua i Žan-Pjera Papena, dvije i po godine ranije dobitnika Zlatne lopte, te sezone prvog strijelca tima u elitnom takmičenju.
Dobro je Kapelo izabrao. Njegov vezni red je presingom paralisao „blau granu“.
U 22. minutu Savićević je pobjegao Barsinoj odbrani, utrčao u peterac i poslužio napadača Danijela Masara, koji je pogodio praznu mrežu. Italijanski reprezentativac je u finišu prvog dijela još jednom savladao legendarnog španskog golmana Antonija Zubizaretu.
Prometej je ukrao vatru bogovima. Fudbalski genije je ukrao trofej pred nosem „blau grani“. Pobijedivši je njenom vrlinom – duhom. Prepustimo riječ novinskoj agenciji Rojters, koja je nimalo agancijski suzdržano opisala detalj iz 47. minuta.
„Savićević, nesumnjivi fudbalski genije, koji na žalost svih ljubitelja fudbala neće igrati na predstojećem SP, postigao je početkom drugog dijela nevjerovatan gol. Prebacio je loptu preko glave začuđenog beka [Migela Anhela Nadala], a potom lobovao zapanjenog Zubizaretu sa mjesta sa kojeg je to bilo gotovo nemoguće uraditi. Ako su na kraju prvog dijela igre fudbaleri Barselone izgledali kao mrtvaci, Savićević ih je tim golom sahranio.“
Sad opis iz ugla autora.
"Krajičkom oka primjetio sam Zubizaretu koji je napustio svoj gol. Podigao sam loptu, malo sam je felširao i ona je pogodila pravo mjesto. Bio je to, zaista, izvanredan pogodak, najljepši i najznačajniji u mojoj karijeri. Gol života."
Do kraja meča, Milan je još jednom zatresao mrežu Barselone (4:0), pohrlivši ka petoj tituli evropskog šampiona. Savićević je, sa Desaijom, ponovio podvig Belodedića i Kumana, ispevši se na evropski fudbalski vrh, igrajući u finalima sa dva različita kluba.
"Dajem po desetku svim igračima, a najbolji na meču bio je Savićević" – kazao je oduševljeni Kapelo. "Od njega možete očekivati takve nezamislive poteze fudbalske briljantnosti. Iz pozicije na kojoj se nalazio, većina drugih igrača bi krenula ka golu sa loptom. On je spektakularnim potezom ušao u istoriju. Bilo je to jednostavno... Na Savićevićev način."
Fudbal je igra sa loptom
Naredne godine Milan jeste, ali Savićević zbog povrede nije igrao u finalu Lige šampiona. Sa tribina stadiona Ernst Hapel u Beču, na kome je bio najbolji igrač posljednjeg takmičarskog meča SFRJ u istoriji (savladana Austrija 2:0), gledao je poraz „roso-nera“ od Ajaksa 1:0. U Beč će se vratiti u junu 1999. i u dresu Rapida dvije godine kasnije okončati karijeru...
Njegov gol iz atinskog finala Uefa je u septembru 2011. uvrstila u izbor 20 najvećih momenata u dvadesetogodišnjoj istoriji Lige šampiona.
Godinu kasnije, u razgovoru za beogradski nedjeljnik Vreme, na pitanje ko mu je bio tokom karijere najbolji saigrač, odgovorio je:
"Lopta!"
A da ko bi drugo.
Bonus video:
