Nekada bi nosio devetku, nekada desetku, ali ste najčešće mogli da ga zateknete kako protivničke odbrane u omladinskoj ligi ostavlja u prašini sa brojem 11 na leđima. U zapisniku bi pisalo Gabrijel Fernando de Žezus, ali tek rijetki su ga po tom imenu znali i u samoj svlačionici.
- Za nas je uvijek bio Borel. ‘Borel, uradi ovo, Borel, uradi ono’… Svi smo ga tako zvali, njegovi saigrači, svi - kaže za “Bleacher report” bivši direktor omladinskog pogona Palmeirasa, Erazmo Damijani. - Iskreno, nisam siguran kada se to tačno promijenilo.
Gabrijel Žezus je danas zvijezda svjetskog fudbala, fudbaler Mančester sitija i reprezentacije Brazila. Nekada je, ipak, bio poznat kao Borel, zato što je podsjećao na muzičara Nega do Borela, sa kojim je u međuvremenu postao i prijatelj.
Pele, Garinča, Ziko… spisak slavnih nadimaka brazilskih fudbalera je beskrajan, ali koliko god golova Žezus da postigne u karijeri, ime Borel se nikada neće naći među ovim legendama. Napadač Sitija poslušao je savjet prijatelja koji su smatrali da će ljubitelji fudbala lakše upamtiti njegovo prezime.
Početkom 2015, ljudi u Palmeirasu su došli na još jednu ideju - zašto mladi napadač ne bi prisvojio i broj 33? Isus (Žezus) je ipak, kako se vjeruje, stradao kada je imao 33 godine. Brazilac danas u Sitiju nosi dres sa pomenutim brojem, brend Gabrijel Žezus je stvoren, a Borel je postao prošlost.
Da je bacio pogled na statistiku, Žezus bi možda razmislio dvaput prije nego se odrekao Borela - 10 od 15 najboljih brazilskih strijelaca u istoriji su ostali upamćeni po nadimcima (Romario, Nejmar, Roberto, Rivelinjo, Ademir de Menezes i Rivaldo su izuzeci).
Odluka koju je donio nije nešto zbog čega navijači u Brazilu neće spavati noću, ali izumiranje tradicije fudbalskih nadimaka je postalo dio svakodnevice.
Kada je Tite, selektor Brazila, objavio spisak od 23 igrača za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, na njemu nije bilo Borela, Pelea(sebe je zvao Bile, ali njegovi prijatelji nisu umjeli to da izgovore), Garinče (ptičice)… Zapravo, nije bilo nadimaka uopšte.
Tite, koji je dobio nadimak jer je trener Luiz Felipe Skolarivjerovao da njegov nadimak Ade (po imenu Adenor Baći) nije za fudbalera, odjednom je bio usamljen.
Prvi put od 1974. Brazil na najvećem takmičenju nije imao niti jednog fudbalera koji je bio poznat po svom nadimku i čini se da je to postalo nova stvarnost.
Brazil je u novembru odigrao prijateljske mečeve sa Urugvajem i Kamerunom, a jedini predstavnik nove “ugrožene vrste” bio je štoper Kruzeira, Dede (Anderson).
Od 22 fudbalera koji su nedavno igrali u derbiju klupskih velikana Palmeirasa i Flamenga, samo tri igrača su nastupila pod nadimkom - Flamengov tandem Para (rođen u državi Para) i Lukas Paketa (odrastao na ostrvu Paketa), i fudbaler Palmeirasa, Dudu (Eduardo).
Budućnost, bar za ljubitelje fudbalskih nadimaka, nije ništa svjetlija - niko od nedavno pozvanih igrača brazilske selekcije do 20 godina nema nadimak po kojem je prepoznatljiv.
Naravno, još uvijek postoje igrači koji na prezime dodaju sufiks “injo” (“mali”, dok sufiks “ao” znači “veliki”) ali to nije isto što i nadimak.
Fabinjo, Markinjoš i Paulinjo nemaju isti šarm kao Kafu (dobio ime po Karifungi, nekadašnjem desnom krilu Fluminensea i Botafoga) i Ziko (Arturziko).
Jedan od najvećih fudbalera u istoriji Santosa, Pepe, koji je osvojio dva trofeja prvaka svijeta 1958. i 1962. godine, ističe da je brazilska kultura uvijek bila ležerna i opuštena, pa ne vidi zašto bi se to sada mijenjalo na terenu.
Nekadašnje lijevo krilo i Peleov glavni napadački partner u Santosu, tvrdi da će nestanak fudbalskih nadimaka samo biti barijera navijačima koji žele prisniji odnos sa svojim herojima.
- Igrao sam u divno vrijeme za brazilski fudbal, mnogo igrača sa nadimcima nastupalo je na Svjetskim prvenstvima 1958, 1962. i 1970. godine. Danas to nije slučaj, već igrači radije koriste prava imena. Navijačima će biti sve teže da stvore vezu sa novim idolima - kaže Pepe.
- Ponosan sam što me znaju kao Pepea. Moj otac se zvao Žoze Masija, ali je i on bio Pepe. Navijačima je mnogo lakše da se dive fudbalerima koji se zovu Pele ili Garinča, umjesto da govore - moj omiljeni igrač je Manuel Francisko (Garinčino ime). Sve je postalo tako formalno - dodaje on.
Fudbaleri nekada nemaju ni izbora. Ako trener odluči da nemate “pravo ime” za fudbalera, može ga sam promijeniti. Pitajte bivšeg štopera minhenskog Bajerna i Intera, Lusija, čije je pravo ime Lusimar. Ili fudbalera Gremija, Paula Mirandu, koji je zapravo Žonatan Doin.
Grafite (kao mineral grafit) je bio najbolji strijelac Bundeslige i igrač godine kada je Volfsburg u sezoni 2008/09 osvojio titulu. - Kada sam stigao na probu u Matonense, trener mi je mahnuo i rekao ‘Grafite, dođi ovamo’. Pitao sam - Grafite? Zašto Grafite? A on je rekao: ‘Ličiš na tipa sa kojim sam nekad igrao, zvali smo ga Grafite. A kako se zoveš?’ Rekao sam - Ednaldo. On se samo nasmijao i pitao me zašto nemam nadimak, pa sam mu odgovorio da me prijatelji zovu Dina. ‘To je previše nježno za fudbal’ - prisjeća se Brazilac početka karijere. - Isprva mi se nije dopalo, ali šta sam mogao da uradim? Morao sam to da prihvatim i drago mi je što jesam. Na neki način mi je pomoglo, jedinstveno je, ljudi vas neće zaboraviti - navodi on, ali i dodaje: - Kada sam 2003. stigao u Južnu Koreju (na kratku pozajmicu u Seul) ljudi nisu mogli da izgovore moj nadimak, pa sam počeo koristiti svoje pravo prezime, Batista. Navijači u Njemačkoj su takođe imali poteškoća, pa su počeli da me zovu Grafa. Toliko mu se dopalo da je to ime koje danas koristi na društvenim mrežama. - Neću da kažem da je baš sve robotizovano, ali fudbal svakodnevno postaje dosadniji. Čak i trenere oslovljavaju imenima koje u igračkim danima nisu koristili - ističe Grafite.
Neki od brazilskih klubova, poput Internasionala i Sao Paula, takođe su uticali na nestanak fudbalskih nadimaka.
Prije nekoliko godina, Internasional je poručio novajlijama da koriste prezimena, ukoliko ona ukazuju na njihovo evropsko porijeklo. Jednog popodneva, bivši predsjednik kluba Fernando Karvaljo prišao je novinarima i zamolio ih da mlade igrače koji su došli iz omladinskog pogona nazivaju njihovim pravim imenima.
Obećavajući novajlija Goteira je tako predstavljen kao Leo Avila, a Sao Paulo je isto postupio sa Foguetom (raketa), Čumbinjom (pelet) i Marselinjom (trenirao u školi Marselinja Karioke) koji su postali poznati kao Velington Kabral, Da Silva i Lukas Moura.
- Brazilci koji odbacuju nadimke i svoju prošlost su problem kojim treba da se pozabavi psihologija - smatra Tostao, legendarni brazilski fudbaler, svjetski prvak 1970, koji je dobio nadimak po novčiću (kada je počinjao da igra fudbal, bio je sitniji od ostalih).
Za ljubitelje fudbala širom svijeta nacionalni tim Brazila je romantični ideal. Samo pogledajte tim koji je 1958. nastupio u finalu Mundijala - Zito, Didi, Garinča, Vava, Pele - legende gdje god se okrenete.
Nadimci su, doduše, tada bili toliko strani Evropljanima da je švedski list “Aftonbladet” prenio da će Južnoamerikanci protiv Austrije igrati u sastavu: Dudu; Dada i Dudu; Dodo, Dudi i Duda; Didi, Dida, Dadi, Deda i Dade.
Do kraja takmičenja, naravno, svijet je naučio ko su Pele, Garinča i Vava, i zavoljeli su ih upravo zbog njihovih nadimaka.
Brazilci su i danas opsjednuti Svjetskim prvenstvom i pohodom na titulu koja će im donijeti šestu zvjezdicu na dresu nacionalnog tima.
San može da im se ostvari već 2022. u Kataru. Možda će Gabrijel Žesus postići gol za pobjedu i to će, naravno, biti poseban trenutak za Brazilce, ali ne i toliko romantičan kao kada bi Borel donio slavu svom timu i državi.
Brazilski fudbal živi, ali se čini tek malim dijelom onoga što mu je davno donijelo svjetsku slavu.
Alemao zbog plave kose, superheroj Hulk, klovn Kareka...
Brazilci imaju naviku da nadimke daju skoro svakome, od portira do predsjednika.
Kada je Žuninjo, bivši vezista Atletiko Madrida i Midlsboroa, stigao u Vasko da Gamu 2000. na pozajmicu, postao je Žuninjo Paulista (mali Žunior iz Sao Paula) jer je stadionom “San Žanuario” već harao jedan Žuninjo, specijalista za slobodne udarce.
Kasnije je i on, kada je prelazio u Lion, postao Žuninjo Pernambukano, što je značilo da potiče iz države Pernambukano.
Ipak, ne predstavlja svaki nadimak pozadinu jednog fudbalera.
Fudbaler Brazila sa Mundijala 1986. i 1990. godine, Alemao (Njemac) dobio je nadimak jer je imao plavu kosu i svijetle oči, a ne zato što je porijeklom iz Njemačke. Isto važi za Rusa, nekadašnjeg desnog beka reprezentacije.
Osim mjesta rođenja, brazilski fudbaleri uzimaju nadimke po omiljenim superherojima (Hulk), pop zvijezdama (Adrijano Majkl Džekson), herojima iz crtanih filmova poput Pokemona (Jago Pikaču), likovima iz Sedam patuljaka (Dunga, što znači Glupko na portugalskom), poznatim klovnovima (Kareka, po klovnu Karekinji), rasama pasa (Klaudio Pitbul) ili po fizičkim atributima (Ruj Kabekao - Glavati Ruj).
Da su ga znali kao Edson Arantes, Pele ne bi bio toliko popularan
Tostao, osvajač Mundijala 1970. koji važi za jednog od najmudrijih ljudi u brazilskom fudbalu, vjeruje da je evropski uticaj kriv za izumiranje kulture fudbalskih nadimaka u njegovoj zemlji.
- Da li bi Pele bio ono što jeste da je nastupao kao Edson Arantes? Vjerovatno, ali bi svakako bio manje popularan. Ne mogu čak ni da zamislim da ga neko zove Arantes - kaže kroz smijeh Tostao.
- Na brazilskoj televiziji danas možete zateći prenose Premijer lige, La Lige, Bundeslige, Serije A. Znate da gotovo svi tamošnji sportisti na dresovima ističu svoja prezimena i brazilski fudbal je krenuo istim putem, ali ne vidim kako nam to pomaže - kaže Tostao.
- Nažalost, politički korektno stanje svijesti je preuzelo primat. Nekada ne mogu ni da se sjetim prezimena današnjih fudbalera. Ne samo zato što ne koriste nadimke, već zato što imaju po dva imena - Tijago Silva, Tijago Neves, Tijago Ribeiro… to je tužno.
Kada sam bio dijete, igrao bih se sa starijim dječacima koji su bili mnogo jači od mene. Počeli su da me zovu Tostao (novčić) zato što sam bio najniži. Nikada mi to nije smetalo - ističe legendarni fudbaler.
Bonus video: