Uprkos osvojenoj Ligi šampiona (2010), Kupu Uefa (1998) i četiri „skudeta“, Inter je u posljednje dvije decenije postao sinonim za haotičnu kadrovsku politiku, koja je od Meace napravila korzo. Nikakvo čudo ako se zna da je bivši predsjednik Masimo Morati tokom osamnaestogodišnjeg vođenja „nero-azura“ na transfere potrošio 1,5 milijardi eura!
Tokom njegove ere, Inter je često uspijevao da brzo, ne žaleći novac, ugovori transfere dovodeći u Milan brojne asove, kojih se istom brzinom, iznalazeći svakojake izgovore, oslobađao.
Isplatilo se, ipak, jer rezultati pokrivaju sve promašaje.
Sredinom novembra 2013. klub je preuzeo indonežanski biznismen Erik Tohir, a ni pod njim se Milanezi nisu odrekli starih navika.
U avgustu su za 32 miliona eura prodali novog hrvatskog bisera Metea Kovačića (21), navodno zbog „poštovanja finansijskog fer pleja“.
Kartu sa Meace u januaru mogao bi da dobije i kapiten Mauro Ikardi (22), koga traže Arsenal, Mančester siti, Liverpul...
Povod za podsjećanje na najveće greške koje je Inter napravio prerano se odričući igrača. Bilo ih je mnogo...
DENIS BERGKAMP
Poslije sedam sezona u Ajaksu (1986-1993), 24-godišnji Holanđanin je kao jedna od najvećih napadačkih atrakcija Evrope mogao da bira gdje će.
Tražio ga je Real, interesovao se Juventus, a završio je u Interu koji ga je platio 7 miliona funti.
„Došao sam zbog stadiona, ljudi u klubu i stila igre. Inter je ispunio sve moje uslove“ – rekao je Bergkamp.
Nakon prve sezone, u kojoj je postigao 25 golova i učestvovao u pohodu na Kup UEFA, u drugoj godini na Meaci svega pet puta je zatresao mrežu.
Bez puno žaljenja, „nero-azuri“, koje je Morati preuzeo u februaru 1995. godine, prodali su ga četiri mjeseca kasnije Arsenalu za 7,5 miliona funti.
Koliko je bio uspješan za 11 sezona među „topdžijama“ pokazuje njegova statua ispred stadiona Arsenala u Londonu.
Završio je karijeru 2006. sa odigrana 423 meča i postignutih 120 golova.
Fifa ga je uvrstila u izbor 100 najboljih igrača u istoriji.
Već četiri sezone je u stručnom štabu Ajaksa.
ROBERTO KARLOS
Jednog od najboljih ofanzivnih bekova u fudbalskoj istoriji, Inter je otkrio u Palmeirasu i 1995. godine ga doveo u Milan. Već naredne godine, nakon što je postigao 7 golova u 34 meča u plavo-crnom dresu, proslijeđen je u Real.
Razlog: neslaganje sa trenerom Rojom Hodžsonom, koji je Brazilca vidio u ulozi krila.
„Nije u pitanju to što nisam bio u dobrim odnosima sa njim“ – rekao je Roberto Karlos desetak godina kasnije.
„Stvar je u tome da Hodžson ne zna puno o fudbalu.“
A koliko o fudbalu zna Roberto Karlos pokazuje kolekcija trofeja – sa Realom je za 11 sezona osvojio tri Lige šampiona, dva Internacionalna kupa i četiri španske titule, dok je sa „kariokama“ bio prvak svijeta 2002. godine i dva puta osvajač Kopa Amerike.
Još jedan član Fifinog kluba najboljih 100, a u izboru za Zlatnu loptu 2002. godine zauzeo je drugo mjesto.
I pored tereta 42 godine i dalje igra i to u indijskom Delhi Dinamu, u kome je i trener.
ANDREA PIRLO
„Nero-azuri“ su ga doveli iz Breše na ljeto 1998. godine i nikada mu nisu pružili pravu priliku.
Prvo su ga poslali na pozajmicu u Ređinu, zatim ga posudili i Breši, da bi ga se 2001. olako odrekli i prepustili ga gradskom rivalu Milanu.
U nizu grešaka Interovih operativaca ova je bila najbolnija.
„Od svih poteza koje sam preduzeo kao predsjednik najviše žalim što sam Pirla prodao Milanu“ – naknadna pamet je stigla Masima Moratija.
U komšiluku Pirlo je izrastao u najboljeg svjetskog plejmejkera. Sa Milanom je osvojio dvije Lige šampiona i Fifino Svjetsko klupsko prvenstvo; u poznim igračkima danima doveo je Juventus do četiri titule italijanskog prvaka i prošlosezonskog finala elitnog takmičenja, dok je sa „azurima“ slavio trijumf na Mundijalu 2006.
Prošlog mjeseca, pojavila su se medijska nagađanja da će 36-godišnji fudbalski genijalac, koji trenutno nastupa za Njujork Siti, ponovo navući majicu Intera.
Na Tviteru Pirlo je demantovao tu mogućnost.
KLARENS SIDORF
Slična priča kao sa Pirlom, s tim da je Holanđanin 1999. godine došao na Meacu iz Reala kao velika zvijezda, sa dvije Lige šampiona (sa Ajaksom 1995. i „kraljevskim klubom“ 1998).
Kao i mnogi nije se najbolje snašao – tokom njegove tri sezone, u kojima je odigrao 93 meča (14 golova), „nero-azuri“ nisu znali za pehar.
Prešao je 2002. u Milan (u suprotnom smjeru otišao Franćesko Koko) i preporodio se što pokazuju trofeji: dva u Ligi šampiona (2003. i 2007) i Seriji A, Fifino Svjetsko klupsko prvenstvo...
Sidorf je jedini igrač u istoriji koji je sa tri kluba pobijeđivao u elitnom takmičenju.
I njega je Fifa uvrstila među 100 najboljih.
Nakon što je u brazilskom Botafogu prošle godine okončao igračku karijeru, isprobao se kao trener u Milanu. Poslije neuspjele epizode čeka novu šansu...
FABIO KANAVARO
Inter ga je na ljeto 2002. platio Parmi 23 miliona eura, sa vizijom da bude jedan od vođa novog projekta Hektora Kupera.
Odradio je samo polovinu četvorogodišnjeg ugovora, prije nego što je prodat Juventusu, u sklopu dogovora koji je podrazumijevao prelazak Fabija Karinija na Meacu (?!).
„Najgore godine svoje karijere proveo sam u Interu“ – osvrnuo se na taj period kasnije Kanavaro.
„Dvanaest dana prije početka sezone, oslobodili su me se na takav način. Razočarali su me.“
U „staroj dami“, Kanavaro se udružio sa Bufonom i Turamom čineći dugo sezonu najbolju evropsku odbranu.
Koliko je Inter pogriješio shvatio je najbolje 2006. godine, kada je britki štoper poslije osvojenog Mundijala sa „azurima“ nagrađen Zlatnom loptom.
Kanavaro se oprostio od lopte 2011. u Al Ahliju iz Dubaija, a trenutno je trener u Al Nasru iz Saudijske Arabije.
Bonus video:
