Čuli ste vic iz svlačionice fudbalske reprezentacije uoči meča sa mrskim komšijama. Niste? Ukratko, selektor daje završna uputstva igračima.
"Ne zaboravite! - ako ne možete da se dokopate lopte, onda sapletite protivnika, uhvatite mu ruku, podmetnite nogu, udarite ga u cjevanicu... Idemo sad! Gdje je lopta"?
"Ama, pusti loptu - začu se grub i odlučan glas iz gomile. Daj više da počnemo s tom igrom"!
Zaista, šta biva kada se smisao igre utopi u bujici vansportskih nanosa?
Još od 30. novembra 1872. kada su u Partiku, nedaleko od Glazgova, selekcije Škotske i Engleske odigrale prvi međunarodni duel ikada, opažen je sav bogati simbolički kapacitet fudbala. Kao sredstvo snažne socijalne identifikacije i homogenizacije - bilo da je linija spoja terotorijalna, nacionalna, vjerska ili ekonomska - kao i sport u cjelini, brzo se našao u raljama politike. Kobeljao se i kobelja, ali se do danas nije iščupao iz čvrstog stiska.
Ovo su pet mečeva uzdignutih na nivo državnog pitanja, u kojima je igra bila bremenita jakim emotivnim nabojem, povlačeći se pred naletima vulgarnog nacionalizma i politike...
1. FUDBALSKI RAT (El Salvador - Honduras 3:2, Meksiko Siti, 26. jun 1969. godine, kvalifikacije za SP)
U antičkoj Grčkoj tokom Olimpijskih igara stajali su ratovi. U Srednjoj Americi 1969. godine fudbal je pokrenuo rat.
Zaglavljeni u nemaštini i beznađu, krhkih demokratija, El Salvador (tada 3,7 miliona stanovnika) i Honduras (2,6 miliona) nisu bili uzorne komšije. U prvoj polovini 20. vijeka, oko 300.000 Salvadoraca, mahom sa sela, iz ekonomskih razloga prebjeglo je u susjednu državu. Agrarnom reformom sredinom sedamdesetih, vlada Hondurasa je oduzela zemlju nelegalnim imigrantima i ustupila je domicilnom stanovništvu, podstakavši napetost i netoleranciju između dvije etničke grupe.
U sportskoj pozadini, odvijale su se kvalifikacije KONKAKAF zone za Svjetsko prvenstvo u Meksiku. Reprezentacije El Salvadora i Hondurasa, nikada ranije učesnici Mundijala, iznenadile su probojem do polufinala. Putevi su im se ukrstili.
Prije fudbalskog, započeo je međusobni propagadni okršaj - mediji su se utrkivali u inventivnosti, nazivajući protivnike nacistima, patuljucima, agresorima, sadistima...
Prvi meč odigran je 8. juna 1969. u Tekugigalpi, prijestonici Hondurasa. Tinjajuća vatra u uzavrelom grotlu stadiona kontrolisana je do finiša. Gol domaćina za pobjedu (1:0) dolio je ulje - došlo je do haosa i žestoke tuče na tribinama, nakon koje su se mediji šamarali u bjesomučnom optuživanju i vrijeđanju...
Sedam dana kasnije, El Salvador je bio domaćin. Dobrodošlica je bila topla. Štaviše, vruća - spaljen je hotel u kome su boravili gosti. Srećom, na vrijeme su evakuisani i bukvalno sakriveni. Iscrpljeni i prestrašeni, ipak su izašli na teren na kome se El Salvador prošetao do trijumfa (3:0) i majstorice. Napadač „Los Katraćosa“ Hoze Kardona zavapio je:
"Presrećni smo zbog poraza. U suprotnom, ne bismo preživjeli".
Majstorica na neutralnom terenu u Meksiko Sitiju 26. juna, donijela je klimaks nagomilane mržnje.
Iako su gubili 2:1 pet minuta prije kraja drugog produžetja, Salvadorci su slavili (3:2) i prošli u finale kvalifikacija. Istog dana El Salvador je prekinuo diplomatske odnose sa susjedom, čiju teritoriju je u međuvremenu, zbog oružanih etničkih sukoba, napustilo desetak hiljada njegovih sunarodnika.
Nepune tri sedmice kasnije, 14. jula, sve je, što reče panonski mornar Đole Balašević, otišlo u Honduras. Uključujući i vojne trupe El Salvadora, koje su izvršile invaziju da bi „spriječile genocid“. U takozvanom „fudbalskom“ ili „stosatnom“ ratu, do 18. jula i proglašenog primirja, poginulo je 6.000 ljudi, dok je 50.000 ostalo bez domova.
Reprezentacija El Salvadora je u oktobru preko Haitija izborila plasman na Svjetsko prvenstvu, na kome je bila - posljednja.
2. MI PROTIV NAS (SR Njemačka - DR Njemačka 0:1, Hamburg, 22. jun 1974, SP)
Jedna nacija - njemačka, jedan zid - Berlinski.
Dvije države - SR i DR Njemačka, dvije ideologije - kapitalizam i komunizam. Tako je izgledala gotovo poluvjekovna zbilja (1949-1990) danas najmoćnije evropske sile. Raspolućene gvozdenom zavjesom, u epicentru Hladnog rata, uz buku zveckanja oružja, dvije njemačke države stajale su jedna naspram druge u, najblaže rečeno, ignorantskom odnosu, nikada ne uspostavivši diplomatske odnose.
Fudbalske, na nivou A reprezentacija, samo jednom - na Mundijalu u Zapadnoj Njemačkoj 1974. Januarski žrijeb je - gle slučaja - namjestio da se nađu u grupi 1, uz Australiju i Čile.
"Fudbal nije bio popularan kod komunističkih zvaničnika, jer nismo osvajali medalje na Igrama. Vlasti su čak htjele da ga zabrane, ali je otpor naroda bio prevelik", prisjećao se Jirgen Šparvaser, vezista reprezentacije DDR-a, koja se prvi i jedini put našla na završnom turniru.
Mjesecima ranije, vlasti su pooštrile ionako rigoroznu kontrolu granica, strepeći od masovnih prebjega. Za to vrijeme, SR Njemačka se pripremala za šampionat u sjenci straha. Dvije godine ranije, u Minhenu, tokom OI, palestinski teroristi ubili su jedanaestoro izraelskih sportista.
"Teško vrijeme", pričao je Sep Majer, golman „elfa“. "Teroristička grupa „Frakcija Crvene armije“ bila je na vrhuncu. Zbog toga nas je u trening kampu čuvala policija i nismo imali slobodu kretanja".
I prije sudara u trećem kolu, dva tima su osigurala prolaz u drugu fazu. Zapadna Njemačke je proslavila dva trijumfa (Čile 1:0, Australija 3:0), a komšije, uz otvorenu podršku domaćih navijača njihovim protivnicima, pobjedu i remi (Australija 2:0, Čile 1:1).
Uslijedio je 22. jun i šizofreni duel u Hamburgu, „Mi protiv nas“, kako ga je prozvala štampa, utakmica prestiža i snažnih političkih konotacija. Na tribinama 58.000 Zapadnih i 2.000 Istočnih Njemaca, „politički ispravnih“ i temeljno provjerenih. Među njima najmanje trećina agenata zloglasne obavještajne služne Štazi. Verbalne provokacije nisu izostale.
Iako favorit, domaćin, sa Bekenbauerom, Gerdom Milerom, Brajtnerom, Henesom, posrnuo je pod pritiskom. U 77. minutu, Šparvaser je u kontri zatresao mrežu Majera.
"Najednom, začulo se dvije hiljade naših navijača, stvarajući buku kao da ih je pet puta više", opisao je."Udarili smo neprijatelja gdje ga je najviše boljelo".
"Ne ovako, gospodine Šen! - urlao je sa naslovne strane „elfa“ dnevnik “Bild” ka selektoru Helmutu Šenu. Njegovi igrači proveli su besanu noć.
"Uspaničili smo se", priznao je vezista Pol Brajtner.
Rezultatskom ironijom, DR Njemačka je kao pobjednik grupe, „nagr(a)đena“ nastavkom takmičenja u društvu sa Holandijom, Brazilom i Argentinom. Sa remijem i dva poraza, šampionat je završila šesta.
Poraz od Istočnih, razmrdao je i mobilisao Zapadne Njemce - do kraja su dobili sva četiri susreta i osvojili drugu titulu svjetskog šampiona.
Šparvaser je 1988. prebjegao na zapad, gdje je uskoro dočekao rušenje moćnog simbola razdvajanja njemačke nacije - Berlinskog zida.
Reprezentacija ujedinjene Njemačke 19. decembra 1990. u Štutugartu je odigrala prvi zvanični meč, pobjedivši Švajcarsku 4:0.
3. BOŽIJA RUKA (Argentina - Engleska 2:1, Meksiko Siti, 22. jun 1986, SP)
Foklandska ostrva (za Britance), odnosno Malvini (za Argentince) su grupa od 778 ostrva u Atlantiku udaljenih oko 500 kilometara od najjužnije kopnene tačke Južne Amerike. Žitelji, njih tek nešto oko tri hiljade, okruženi su sa pola miliona - ovaca.
Viševjekovna su tačka sporenja Velike Britanije, čiji su „prekomorski posjed“, i Argentine, koja polaže teritorijalno pravo na njih. Nedostatak ekonomskih i logičnih razloga, nije ih omeo da 1982. stupe u višemjesečni oružani konflikt u kome je stradalo oko 900 ljudi. Britanci su zadržali kontrolu nad arhipelagom i povratili samopouzdanje svjetske sile, dok su posramljeni Argentinci bolovali...
Četiri godine kasnije, u Meksiko Sitiju, u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva „gaučosi“ su naletjeli na selekciju „tri lava“. Nabrekle političke tenzije dovele su do krvave uvertire i uličnih tuča huligana.
Stadion Acteka, 22. juna 1986. godine, zasljepljujućom svjetlošću obojio je Zlatni dječak, Dijego Armando Maradona. Igrao se 51. minut, kada je u engleskom šesnaestercu skočio ispred golmana Šiltona, i u trenu visprenog, instinktivnog nadahnuća ljevicom poslao loptu u mrežu.
"Rekao sam saigračima da brzo dotrče i zagrle me, inače sudija neće priznati gol", objašnjavao je kasnije.
Svi na stadionu, 114.580 gledalaca, su vidjeli, samo onaj koji se pitao, arbitar Ali Bin Naser iz Tunisa, nije, pokazavši ka centru. U jednom potezu, spojeni su najznamenitiji rukometni i fudbalski gol, postignut „malo glavom, malo božijom rukom“.
Zašto bi fudbal bio pravedniji od života? Ako samo „bogovi mogu obećati“ (Božo Koprivica), onda se valjda jedino fudbalskim božanstvima dopuštaju i opraštaju grijesi.
Vrhunsko glumačko, uskoro je smijenilo zamamno loptačko umijeće, genijalnost za sva vremena - u 10 sekundi transa, u trku dugom 54 metra, Maradona je za sobom ostavio četvoricu Engleza, zatim zaobišao i golmana Pitera Šiltona, ujevši ponovo rivala.
"Hvala ti, bože, za fudbal, za Maradonu, za ove suze, za sve ovo! Argentina 2, Engleska 0", ushićeno je urlao urugvajski novinar Viktor Morales, komentarišući za špansko govorno područje.
"Stajao sam na centru i samo pomislio - Vau!“, bio je utisak napadača Garija Linekera, koji je pred kraj postigao utješni gol za neutješne Engleze.
"Osjećali smo se kao da smo pobijedili cijelu Englesku", zapisao je Maradona u svojoj autobiografiji. "Iako smo prije meča rekli da neće imati nikakve veze sa ratom na Malvinima, znali smo da su Englezi tamo ubijali Argentince. Pobjeda je bila naša osveta".
„Gaučosi“ su išli do kraja, osvojivši svjetsku krunu. Maradonin drugi pogodak Fifa je 2002. godine proglasila „Golom vijeka“.
4. PRODUŽETAK RATA DOZVOLJENIM SREDSTVIMA (Hrvatska - SR Jugoslavija 2:2, Zagreb, 9. oktobar 1999, kvalifikacije za EP)
U Maksimiru, 13. maja 1990. tučom „navijača“ Dinama i Crvene zvezde i karate udarcem Zvonimira Bobana simbolično je pokopana SFR Jugoslavija. Čerčilovo zapažanje da „Balkan proizvodi više istorije nego što je u stanju da podnese“, pretvorilo se u surovo proročanstvo. Hrvatska i Srbija su se od 1991. do 1995. vojno razračunovale, pri čemu je jedna strana „vodila oslobodilački rat“, a druga tvrdila da „nije u ratu“.
Međusobni sportski susreti, počev od maja 1996. i rukometnog EP u Španiji, doživljavani su kao „produžetak rata dozvoljenim sredstvima“, sa viškom adrenalina i patriotskog naboja, neizbježno praćeni nacionalističkim orgijanjem.
Nijedan, ipak, nije bio toliko važan kao meč u kvalifikacijama za EURO, 9. oktobra 1999. godine u Zagrebu. Odlučujući, posljednji u ciklusu - domaćima je igrala samo pobjeda, goste je na prve dvije pozicije ostavljao i remi.
Na obije strane - u Tuđmanovoj Hrvatskoj i Miloševićevoj Srbiji (SR Jugoslaviji) - kolektivna histerija.
"Objesiću se na stativu ako ne pobijedimo", grijao je atmosferu medijski manipulator Ćiro Blažević, selektor „vatrenih“.
Jedan kafić u centru Zagreba najavio je da će u njemu moći da se gleda TV prenos listom papira na kome je pisalo: „Hrvatska - oni“.
"Igrao sam na milion stadiona, u milion gradova, ali tako nešto nisam vidio", zabilježio je u autobiografiji Dejan Stanković, tadašnji član „plavih“. "Od aerodroma do hotela na svakih 100 metara policija, a u gradu na 50... Hotel - posebna priča. Na svakom spratu „vojska“.
A ispred hotela, Dejan Savićević u epizodi „Dođi ovamo, purgeru“, sočnim rječnikom uzvraća drskom prolazniku, „jadu od metar i 60“, i ulazi u urbanu legendu.
Na Maksimiru „plave“ je dočekalo 38 hiljada raspomamljenih navijača.
"Osjećaj strašan", nastavlja Stanković. "Trešti muzika, one njihove patriotske pjesme, ljudi hipnotisani".
I utišani, nakon dvije bombe Siniše Mihajlovića, koje su Mijatović (25. minut) i upravo Stanković (31) sproveli u mrežu Ladića. Kamera je zumirala zgroženo lice predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana u počasnoj loži.
Uzalud su Hrvati poveli (Bokšić 20), uzalud od 41. minuta imali igrača više (Mirković protresao Jarnijevo međunožje), uzalud na vrijeme izjednačili (Stanić 41) - bila je to noć tuge i bijesa njihovih navijača. Bronzani sa posljednjeg Mundijala su izbačeni.
Skraćena Jugoslavija je prvi i jedini put igrala na EURU, stigla do četvrtfinala u kome je brutalno izgazila Holandija 6:1.
Blažević živi u Ženevi i uskoro će na rođendanskoj torti ugasiti 81 svjećicu.
5. DRON NAD BEOGRADOM (Srbija - Albanija, Beograd, 14. oktobar 2014, kvalifikacije za EP)
"Fudbal nas jedino zanima. Dešavanja van terena ne", rekao je selektor Srbije uoči istorijskog, prvog susreta sa Albanijom, na stadionu Partizana.
"Biće lijepa atmosfera. Nadam se da će sve proteći na sportski način", uzvratio je njegov kolega.
Ne treba im zamjeriti na ispoljenoj količini naivnosti, jer su stranci - Dik Advokat Holanđanin, Đani di Bjazi Italijan.
A onda se u 42. minutu utakmice, nad stadionom nadvio dron... Sve ostalo što se izdešavalo bilo je tako predvidljivo - balkanski.
U sjenci drona, večeras će u Elbesanu, igrati dvije reprezentacije koje spaja nadimak „orlovi“, a toliko toga ih razdvaja...
Bonus video:
