Imajući u vidu da se preko fudbala može najbolje rekonstruisati jedno vrijeme, ovom kratkom pričom pokušaću da otrgnem od zaborava dio istorije grada i neke pomalo zaboravljene ljude, koji su ostavili neizbrisive tragove na kaldrmi sokaka stare Podgorice.
Podsjetićemo se jednog broja nepravedno zapostavljenih entuzijasta i starih fudbalera koji su slijedeći svoje mladalačke ideale ugradili krv, znoj i suze u razvoj FK Mladost. Oni su obilježili staze plejadi naših današnjih genijalaca, Savićeviću, Mijatoviću i Jovetiću, koji su svojim maestralnim ostvarenjima na najpoznatijim travnatim estradama zemljine kugle postali idoli mlađim generacijama.
Počeci fudbala u Podgorici vezuju se za 1919. godinu kada se osnivaju četiri kluba - Radnički športski klub - Rošk, Građanski športski klub - Građanski, Muslimanski sportski klub - Balkan, Đački sportski klub - Njegoš, pa sve do 1925. godine, kada je na našem fudbalskom nebu osvanula Zora, Radnički športski klub, današnja FK Budućnost.
Sve do 1941. godine, izbijanjem Drugog svjetskog rata klubovi su mijenjali status, uglavnom zato što su bili uključeni u antirežimsko djelovanje (svi osim Balšića), pa su bili proganjani, zabranjivani, prinuđeni da mijenjaju i imena. Politička previranja i vihori velikih ratova oduvali su sa fudbalske mape Jugoslavije sve podgoričke klubove, izuzev FK Budućnost.
Kako se život vraćao u do temelja porušeni grad koji je obnavljao i gradio još ljepši i veći a popularnost fudbala u Jugoslaviji rasla, pikanje krpenjače po Draču, Crnom, Njegoševom parku i Drpama sve više uzimalo maha. Suočene sa novom stvarnošću, da bi zadovoljile glad za loptom mladeži iz urbanih djelova grada, političke vlasti su riješile da 1951. osnuju novi fudbalski klub - OFK Mladost.
Osnivači su bili ljudi angažovani u radu saveza omladine gdje su glavnu ulogu odigrali braća Stevo i Ivo Pejović, Slavko Đurković, Džavid Turković, zajedno sa Hofmanom, prvim trenerom kluba koji je inače bio zaposlen u „Radoju Dakiću”.
Prvi igrači kluba bili su Janko Velimirović, Gano Diglisić, Bajo Radović, Džavid Tuzović, Muhamed Dervišević, Veljko Savović, Rasim Jusufović, Vojo Sekulić, Alid Šarkić i mnogi drugi.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je komunizam ušao u svoju metastazu cijela Jugoslavija je bila inficirana promjenom toponima, pa tada i klub uzima ime našeg „najdražeg sina". Tako 1961. godine Mladost mijenja ime u OFK Titograd, nastavlja sa takmičenjem i uspješnim radom pogotovo u juniorskim kategorijama odakle su pojačanja crpjeli najveći klubovi tadašnje, fudbalski moćne YU-lige, čime klub stiče svoj prepoznatljivi imidž.
Početne korake na tom novom putu napravili su Lazar Radović i Vučina Vasović, koju si dotakli zvjezdane visine na tadašnjem jugoslovenskom fudbalskom nebu. Klub igra u Drugoj ligi, ali ako se ima u vidu da su tada u ovom rangu igrali i Vardar, Radnički iz Kragujevca, kruševački Napredak, Spartak, Split, Maribor, Olimpija i drugi, jasno je da je Mladost stekla zavidnu fudbalsku reputaciju.
Primarni cilj ekipe je bio da se na terenu igrom dopadne publici, pa tek onda rezultat, čime stiču veliki broj simpatizera, a fudbaleri dobijaju atribut romantičara. Oslobođeni rezultatskog imperativa, igrajući bez opterećenja, taktičkih dogmi i šablona, momci mlađeg titogradskog ligaša su izrastali u prave fudbalske dragulje, i klub postaje rasadnik fudbalskih talenata.
Visprenim junošama su brzo očvrsnula krila, pa su se vinuli u nebo i odletjeli ne samo u FK Budućnost, prvu bazu, već su njihovim dometima postali tijesni prostori velike Jugoslavije. Odvažno bi se otisnuli u svijet noseći u sebi zvuke sa Cvetinog brijega - melodično odzvanjanje čekića čađave kovačnice, naherene na sjeveroistočni korner terena i monotono komšijsko kloparanje tračnica pod vozovima prepunim želja.
Ovi zvuci memorisani negdje duboko u podsvijesti pratili su ih svuda i javljali u momentima kad im je bilo najteže (povrede, borba za mjesto u timu, razočaranja), opominjući ih da se trgnu, podignu glavu i krenu još odvažnije naprijed, pravo u LEGENDU!
Predvodnici ovog nezaustavljivog talasa koji i danas zapljuskuje najveće fudbalske destinacije širom Evrope bili su Bufi Vučeković, Nikola Jovanović, Banjo Radović, braća Janko i Ante Miročević, Petar-Caco Ljumović, Refik Šabanadžović, Dejan Savićević, Peđa Mijatović, Bajica Martinović, Dževad Turković, Danilo Karadžić, Žuti Boljević, Sead Šabotić, Željko-Pipi Božović, Sanibal Orahovac, Stevan Jovetić...
Krajem prošlog vijeka FK Budućnost sa svojom „zlatnom generacijom“ igra značajnu ulogu u YU-fudbalu, pa u ekipi nema mjesta za nejake, talentovane „bebe“ koje šalje na doškolovavanje i kaljenje u vrtić na Cvetinom brijegu, da bi ih kroz godinu-dvije vraćala nazad.
Ovaj novi brend FK Mladosti proslavili su Dragan-Guzo Vujović, Ivan-Njaka Radović, Dragoljub Brnović, Duško Radinović, Branislav Đukanović, Saša Petrović, Mirko Raičević i mnogi drugi.
Po mišljenju poznatih fudbalskih analitičara na ovakvoj metodologiji rada, edukaciji i pravilnom usmjeravanju pozavidjela bi i čuvena akademija engleskog Vest Hema, kluba sa periferije Londona u čijoj se radničkoj četvrti oduvijek lio i kalio čelik, i stvarali veliki fudbaleri poput Bobija Mura, Lamparda, Terija, Rija Ferdinanda...
Zato je sasvim prirodno što danas ovaj popularni klub Premijer lige i njegovi igrači ponosno nose ime „čekićari“. Očigledno ni zvonjava čekića sa Cvetinog brijega nije za potcjenjivanje pa vašoj procjeni prepuštam da li bi reprezentacija Crne Gore u sastavu Branislav Đukanović - Duško Radinović, Nikola Jovanović, Banjo Radović, Dragoljub Brnović - Refik Šabanadžović, Vučina Vasović, Ante Miročević, Dejan Savićević - Stevan Jovetić i Peđa Mijatović uspjela preletjeti Rubikone današnjih, za nas nepremostivih, kvalifikacija za EP i SP.
Odgovor je pozitivan, a izvjesno je da „sokolovi“ u ovom sastavu ni tamo ne bi bili bez šansi. Kroz hronološki osvrt na razvoj fudbala u Podgorici, kao i na životne puteve i sudbine naših junaka, najbolje se može sagledati, kako je njegovo veličanstvo fudbal svojom vitalnošću i kosmopolitizmu uspio da prevaziđe sve izazove i antagonizme turbulentnog XX vijeka, uzdići se do Olimpa i postati savremena religija.
Bilo bi nepravedno uz ovu galeriju velikana i genijalaca ne pomenuti ljude koji su zaslužni za njihovo stvaranje, a to su - juniorski trener Vaso Ivanović, trener seniora Šanjo Ljumović, ekonom Slavko Miročević i doktor Džaka Đečević.
Svaki u svom domenu dali su nemerljiv doprinos - Vaso Ivanović, vizionar koji ih je otkrivao i selektirao; preuzimao ih je Šanjo Ljumović, majstor svog zanata koji ih je uvodio u prvi tim i najskrivenije fudbalske tajne; Slavko Miročević, ekonom, koji je radeći u teškim uslovima (OFK Titograd je bio siromašan klub), davao sve od sebe da obezbijedi urednu opremu, a bio je odličan poznalavac obućarskog zanata i sposoban da od pocijepanih, rashodovanih kopački napravi rekvizit koji je služio do kraja sezone.
I posljednji - doktor Džaka Đečević čovjek koji je svojom posvećenošću, zatim pozitivnom energijom i blagim osmijehom postizao veći učinak u liječenju od bilo kakvih medikamenata i fizikalnih terapija.
Klub 1992. godine vraća svoje izvorno ime. Mladost nastavalja sa pozitivnim trendom rada, pa 2013. godine igra kvalifikacije za Ligu Evrope. Ekipa predvođena Vujadinovićem, Šofrancem, Takuom, Tomić, Savićevićem i ostalima presokočila je dvije stepenice i u trećoj rundi kvalifikacija igrala dvomeč sa kasnijim osvajačem Lige Evrope, Seviljom.
Bonus video:
