Opet smo se, čini se, zanijeli, možda i zaveli. Bio je dovoljan remi sa Švedskom, zvanično 39. selekcijom na svijetu, a 24. u Evropi (po Fifinoj listi, trenutno slabije rangiranom i od Austrije i od Rusije), da se „vrati vjera“ u fudbalsku reprezentaciju Crne Gore i plasman na Euro 2016.
I to je potpuno normalna reakcija, i navijača, i ljubitelja fudbala, i cijele fudbalske javnosti. Ali, da li je rezultat – ovog, kao i mnogo puta do sada – zapravo pokrio slabosti, i tako „vratio vjeru“?
Crnogorska selekcija bila je srčana i borbena, igrači su pokazali izuzetan karakter, jer nije bilo lako zadržati motiv i želju da pokušaju da se dignu od Ibrahimovićevog nokdauna u devetom minutu, a nakon dva nokauta, u Vaducu i Beču.
Kažu da je grogirani bokser, često i najopasniji. Crna Gora je u tom „grogi stanju“ odigrala gotovo cijeli meč, a Švedska kao da je vjerovala da će meč dobiti „na poene“, držeći rivala na distanci.
A šta je Brnovićev tim pokazao od devetog do 80. minuta? Realno, osim čvrstog karaktera, ne mnogo. Lopta je u šesnaestercu Šveđana bila samo nakon prekida, Šveđani su bez velikih problema i mnogo znoja zaustavljala sve pokušaje daleko od opasne zone.
Crna Gora je bila bezopasna iz igre najviše zbog toga što ponovo na sredini terena imala bar jednog igrača manje od protivnika, igrajući i protiv Švedske u formaciji 4-4-2, ili 4-4-1-1, ili možda još preciznije 4-2-2-2, pa čak i 4-2-4, kako igrači stoje u rasporedu kada Božović ispucava loptu.
Nije, zapravo, problem formacija, već to što Crna Gora jednostavno nema igrače koji mogu da ispune zahtjeve koje diktrira igra u tom, izuzetno zahtjevnom sistemu.
Recimo, Real je prošle godine često (češće nego ove) igrao u klasičnoj 4-4-2, sa Bejlom i Di Marijom široko uz aut-liniju, ali je riječ o igračima koji maestralno kontrolišu loptu, odigravaju brzo i precizno, ulaze u sredinu, mijenjaju mjesta. Takođe, Karvahal i Marselo nisu bekovi u odbrambenom smislu te pozicije, već rade gotovo sve što i igrači koji su u početnoj formaciji ispred njih – idu visoko naprijed, ulaze u sredinu sa loptom, ubaciju se iz drugog plana... Slično igru postavlja i Loran Blan u Pari sen Žermenu, kada ima Ibrahimovića i Kavanija... Mnogo je detalja, naravno, u fudbalskoj taktici, mogu se naći u nepreglednom prostranstvu internet komunikacije...
Uporedite igrače koje ima Brnović sa igračima Reala ili Pari sen Žermena. Jednostavna pitanja – da li je, recimo, Zverotić jak na lopti kao Modrić ili Kros (Ćavi Alonso prošle sezone) ili recimo Bečiraj kao Isko (Di Marija prošle sezone), Božović kao Bejl? Da li su Savić (inače štoper) i Volkov igrači sa karakteristikama Karvahala i Marsela? Da ne idemo dalje...
Crna Gora nije tim koji može da „davi“ protivnika, da ga slomi na klasu, da ga raširi po terenu -promjenom ritma i igrom bez lopte, uz bezbroj ponavljanja.
Crna Gora je bila bezopasna iz igre najviše zbog toga što ponovo na sredini terena imala bar jednog igrača manje od protivnika, igrajući i protiv Švedske u formaciji 4-4-2, ili 4-4-1-1, ili možda još preciznije 4-2-2-2, pa čak 4-2-4, kako igrači stoje u rasporedu kada Božović ispucava loptu.
Sjetite se meča sa Ukrajinom u Podgorici (0:4), u kome je Crna Gora na poluvremenu imala igrača više i bod, možda i vrijedan plasmana u baraž, da bi u drugih 45 minuta primila četiri gola iz kontranapada!
Ili utakmice sa Austrijom u Beču, u kojoj nijednog trenutka nije bilo rješenja za agresivnost domaćina, već su jedine dvije šanse stvorene nakon oduzete lopte i brzih odigravanja ka Vučiniću. A na drugoj strani, Austrijanci su imali toliko prostora da je gotovo svaki njihov napad mirisao na gol.
Šta je Crna Gora dobila time što je u posjedu bila ravnopravna sa Švedskom (49-51 po zvaničnoj statistici) – dvije šanse iz prekida, Jovetićev šut iz daljine i penal koji je izborio Jovović na srce i upornost. Nije, uostalom, pobijedila. A do Eura se, direktno ili kroz baraž, ne dolazi remijima sa autsajderima i direktnim rivalima kod kuće, te porazima u gostima, već – pobjedama. A na posljednjih devet takmičarskih utakmica ostvaren je samo jedan trijumf!
Šveđani su, uz to, bili neuporedivo manje agresivni nego Austrijanci prošlog mjeseca – a njihov je problem da li je to zbog toga što su igrali u gostima, ili nemaju igrače koji mogu da odigraju na taj način. A i takvi su mogli da nas dokusure, da se nije ispriječila stativa kod Ibrahimovićevog slobodnjaka kod 0:1 ili da Ekdal sa pet metara, neometan, nije prebacio gol.
S obzirom na situaciju u kojoj se nalazi i kvalitet koji ima, teško je vjerovati da će Rusija u martu u Podgoricu doći da se povuče i uzme bod. Gotovo je izvjesno da će pokušati da se nametne na terenu, da dominira. Crna Gora jednostavno mora da odgovori tako što će napraviti dobar defanzivni blok, napuniti sredinu terena, a energijom i željom igrača frustrirati rivala koji ima posjed, “iskidati” mu igru i pokušati da iskoristi kvalitete Jovetića i Vučinića, pa i Bećiraja kao napadača, da sporadično, iz kontranapada i brze transformacije, ugrožava gol. U suprotnom - au revoir France. Ili u martu, ili nešto kasnije.
Jer, ovakva Crna Gora na duge staze ne može mnogo. Srce, energija, karakter, želja – u ozbiljnom fudbalu, nisu dovoljni. A i zašto bi neko mislio da je želja naših igrača veća od želje ruskih, austrijskih, švedskih, moldavskih i fudbalera iz Lihtenštajna da zaigraju na Evropskom prvenstvu.
Veliki rezultati u timskim sportovima se ne ostvaruju željom, već sistemom, sposobnošću da se istaknu vrline, a sakriju nedostaci, te dobrom i studioznom pripremom. Ako se uradi sve, a ne ostvari se cilj, onda je sve i oprošteno, pa i poraz, naravno. U suprotnom, neuspjeh je logična posljedica. A, to je već, u profesionalnom sportu, pa i bilo kojoj djelatnosti svuda u svijetu – neoprostivo. Osim u Crnoj Gori. Nažalost...
Bonus video:
