Uoči narednog fudbalskog vikenda, selektor Branko Brnović je između strijepnje i nade. Odredio je kandidate za predstojeće kvalifikacione utakmice, pa sada i boga moli da na pripreme dođu svi za koje se opredijelio, da budu zdravi i orni, da konačno može sa saradnicima opuštenije da razmišlja o jedanaestorici koja će narednog četvrtka, 9. oktobra, početi utakmicu s Lihtenštajnom u Vaducu. Utakmica u Beču, 12. oktobra, izgleda mu, bar u ovim danima, malo podalje.
Naš selektor je start kvalifikacija preživio i to poslije niza nedaća tokom desetodnevnih septembarskih priprema.
Da podsjetim: ako su povrede bile i ostale sastavni dio igre i treninga (Baša, Jovetić), neočekivani potez Drinčića, uoči utakmice sa Moldavijom, koliko sam s njujorške distance mogao da zapazim, ipak je neizbalansirano analiziran.
Javnost naravno treba da zna, a i saznala je Drinčićev povod ili razlog da naprasno ode, ali nijesam baš primijetio da je njegov potez (bez obzira na objašnjenja) bar blago kritikovan. Jer, Drinčić je napravio teški disciplinski prekršaj, a prekršajčiće očigledno još poneko. Sve je to prošlo, bar za javnost, bez sankcija. Ipak, Drinčićev prekršaj je egzemplaran. Ne mogu da se sjetim sličnog primjera - abdikacije iz reprezentacije, bar iz novijeg vremena. Možda je, kako svi vele, Drinčić dobar momak, ali je napravio loš, neoprostiv potez, a valjda je zato što je dobar momak prošao bez kazne... Ne ponovilo se.
Dakle, pobjeda protiv Moldavije je djelovala kao melem - reprezentativcima, stručnom štabu, a tako je djelovala i na uskomešanu fudbalsku javnost. Sada je ta pobjeda i dobra osnova za nastavak kvalifikacija u, koliko-toliko racionalnijoj atmosferi. Još ukoliko Brnoviću saopšteni spisak reprezentativaca i u nedjelju veče ostane netaknut, eto razloga za nešto veći optimizam.
Ali, ono što mi smeta jeste započeta licitacija koliko se, u susretima s Lihtenštajnom i Austrijom, MORA osvojiti bodova. Čak je i Brnović, na nedavnom presu pominjao očekivani bodovni bilans u predstojećim duelima. Na prvi pogled to nije neobično, neočekivano, ali... Bar kad je naša reprezentacija u pitanju olako se zaborave naši stalni personalni limiti. I u kvantitetu, pa i vrhunskom kvalitetu. I, ne treba zaboraviti prevelike oscilacije u igri. Otuda valjda, iako je to paradoks, prevelike emotivne oscilacije, prije i poslije boja.
Iako je u fudbalu, čak i apotekarskom vagom nemoguće izmjeriti šta je realno a šta ne, ipak se zna ili bi trebalo tako da bude, da nema unaprijed dobijenih utakmica i da je možda i najveća draž fudbala u rezultatskoj neizvjesnosti. Otud i sugestija da, ne samo predstojeće utakmice s Lihtenštajnom i Austrijom, već sve zvanične duele uvijek dočekamo i prihvatimo kao megdane u kojima će naša reprezentacija, o njoj je ovdje riječ, do optimalnog bodovnog bilansa možda doći samo ako usavrši septembarski “moldavski” recept sa stadiona pod Goricom. Naravno, ovog puta u drugačijim okolnostima na gostujućim terenima.
Nijesam prosto siguran da će nam - ukoliko se i narednih dana nastavi - ta verbalna, medijska i bodovna licitacija u tome biti od veće pomoći. Jer, i do najvećih, katkad nerealnih ciljeva stiže se, prije svega onim što se pokaže na terenu. Bez obzira na jačinu suparnika. Uostalom, do kraja kvalifikacija u našoj grupi G preostalo je još 27 utakmica i triput više bodovnih kalkulacija.
Zato i ove redove prihvatite samo kao autorsko razmišljanje, istina popločano s višedecenijskim iskustvom. Znam, uostalom, da (reprezentativni ili klupski) navijači, kad eventualno i prihvate argumente, obično odgovore: Da, da, budimo realni - tražimo (ne)moguće!
Bonus video:
