Atletiko je pobjedom nad Čelzijem i plasmanom u finale Lige šampiona - prvi put nakon 40 godina - još jednom oduševio, iznenadio, zadivio...
Tim od igrača skromnog potencijala - skromnog, naravno, u poređenju sa fudbalerima koji vrijede i zarađuju enormno - igraće finale najelitnijeg klupskog takmičenja, i to sa madridskim rivalom, Realom.
Atletiko je pravo čudo u doba globalizacije i fudbalskog finansijskog ludila...
Kako se uopšte dogodilo čudo - Atletiko u sezoni 2013/14 biće tema brojnih analiza i fudbalskih teorija, ako tako nešto uopšte i postoji, a važnu ulogu u pobjedi nad Čelzijem, po mišljenju trenera Dijega Simeonea, imala je i genetika.
Njegova izjava nakon meča ostaće upamćena...
"Želim da čestitam majkama mojih fudbalera što su rodile igrače sa „karakterom” koji su odigrali ovakvu utakmicu!"
Umjesto „karakter“, Simeone je upotrijebio riječ koja na našem jeziku zvuči suviše vulgarno, ali koja dobro opisuje njegove igrače i njihov karakter.
Nije, međutim, samo to odlika “kolćonerosa” - da samo trče ili se samo bore, ili samo jedno i drugo, ne bi stigli tako daleko...
Ali, opet - analiza Atletikovog fudbala tek slijedi...
"Nemamo vremena da analiziramo i uživamo u velikom trenutku, jer imamo dosta neobavljenog posla. Slijedi nam utakmica sa Levanteom..."
Duel sa Levanteom je prvi od dva odlučujuća u borbi za titulu prvaka Španije. Atletiko sa duplom krunom, pored Reala i Barse - zvučalo je nezamislivo...
"Ovo je velika stvar za klub i za naše navijače. Osjećali smo veliku odgovornost prema njima, jer su došli u London, izdvojili dosta novca da bi nas podržali. I sa velikim poštovanjem prema njima odigraćemo i ostatak sezone".
Najbolji treneri imali su sposobnost da najveće klubove i moćne timove poistovjete, na neki način, sa sobom, znanjem, harizmom. I na kraju - trofejima...
Inter je, tako, 60-ih bio Ererin Inter, Liverpul je nekada bio Šenklijev Liverpul, dok je Mančester junajted punih 25 godina bio Fergusonov Junajted, Milan je bio Sakijev i Kapelov, Barselona sa tiki-takom je bila Gvardiolina Barsa... Bio je i Murinjov Porto, prije 10-ak godina... Našao bi se još neko, ali nema ih mnogo.
Dijego Simeone je sasvim blizu da uđe u to elitno društvo i da Atletiko postane „njegov“... Dijele ga svega tri pobjede...
„Ćolov” Atletiko jeste već napravio čudo ove sezone, u neravnopravnoj borbi sa Realom, Barselonom, Bajernom, engleskim klubovima, Pari sen Žermenom...
Simeone je za navijače “kolćonerosa” odavno legenda, ima i dva trenerska trofeja sa njima, ali na svjetskom nivou pamte se samo šampioni, a ne oni kojima su pripadale „mrvice“, kao što su Kup Španije ili Liga Evrope.
A tek viceprvake Španije, ili poraženog u finalu Lige šampiona - pamte samo oni koji tuguju zbog propuštene šanse, koja će se klubu kao što je Atletiko možda ukazati tek za 40 godina. A možda i nikada više...
Bonus video:
