Za pisce, slikare, muzičare i uopšte umjetnike kažu da je samo jedno njihovo djelo - životno. Da sva ostala, ma koliko bila kvalitetna, ili približno dobra, ipak ne mogu da se porede sa onom najboljom knjigom, najljepšom slikom ili muzikom koja „para” dušu.
A svoje životno djelo Milorad Peković ispisao je i nacrtao na travi „Vemblija” 12. oktobra 2010. godine. Nije imao tremu što ga je gledao 73.451 čovjek, nije mu smetalo ni to što su pokušavali da ga u tome onemoguće Stiven Džerarad, Vejn Runi i društvo...
Igrao je kao da oni nisu postojali, kao da se vratio u djetinjstvo, kao da se ponovo dokazuje samo vršnjacima i samom sebi na dorćolskom asfaltu, a ne čitavom svijetu u hramu kolijevke fudbala. U stvaralačkom transu loptom je crtao prave i krive linije do saigrača, letio travom o kojoj je nekada sanjao dok je jureći za “bubamarom” gutao prašinu, parabolama preko glave ostavljao u čudu legende ne samo engleskog nego i svjetskog fudbala.
Bio je to prvi duel u istoriji najstarije i najmlađe fudbalske nacije na planeti. Crna Gora nije izgubila. On je bio pobjednik! Poslije tog meča, svakom je bilo jasno - kada izuje kopačke, pa sve i da ih više nikada ne obuje, moći će sa ponosom da kaže: “Igrao sam fudbal”.
Nešto više od tri godine kasnije Peković se polako priprema upravo za dane kada će o igranju fudbala govoriti kao o prošlom vremenu. Mirni gradić Roštok na sjeveru njemačke njegov je sadašnji dom, ali i dom kluba sa velikim pedigreom koji trenutno ne živi tako velike dane. Kluba koji trenutno samo nazire svjetlo na kraju dugačkog tunela koji od treće vodi ka Bundesligi, iz koje je rođeni Nikšićanin došao da vodi mladiće Hanze ka putu stare slave.
I to radi više nego uspješno – otkako se oporavio od neugodne povrede, Hanza igra kao preporođena, nanizala je šest pobjeda i dva remija. Nagrada je stigla u vidu novogodišnjih praznika, koje Milorad, Maja i Ema provode u krugu porodice u Crnoj Gori.
"Kao i svake godine željno smo iščekivali odmor, da se ponovo vidimo sa familijom, prijateljima, da provedemo vrijeme kući... To je jedino o čemu razmišljamo posljednja dva-tri mjeseca pred dolazak iz inostranstva. Nažalost, moja pauza ja suviše kratka, slobodan sam bio samo do 3. januara, kada moram da se javim u klub jer idemo na pripreme u Španiju. Supruga Maja i kćerkica Ema biće u Podgorici do kraja januara", kaže Peković na početku razgovora za “Vijesti”.
Odlazak u Hanzu bio je svojevrstan put u nepoznato. Pola godine kasnije, utisci su se slegli...
"Sa 36 godina nije ni malo jednostavno nastaviti karijeru. Mislio sam da polako idem u penziju, ali dobio sam ponudu Hanze iz Roštoka, kluba koji u Njemačkoj ima tradiciju, velikog kluba koji je zapao u krizu i koji je sada u 3. ligi. I to je za mene bilo novo, međutim, izašli su mi u susret, ponudili ugovor na dvije godine i da kasnije ostanem i probam da se ostvarim u trenerskom poslu. Prihvatio sam i nisam se pokajao".
"Naravno da je u početku bilo nedoumica da li će sve biti u redu i na kom će to biti nivou, ali ono što sam vidio i zatekao je stvarno fenomenalno. Do sada nisam toliko pratio treću ligu, ali stvarno sam oduševljen. Naš klub ima dosta navijača, ima uslove i stadion na prvoligaškom nivou jer je dugo igrao u Bundesligi. Samo je sticaj okolnosti što je sada trećeligaš, ali ljudi u klubu čine sve da se vrate na staze stare slave. Uostalom, za Hanzu su čuli i u Evropi, a ne samo u Njemačkoj".
Njemački fudbal trenutno dominira Evropom i to ne samo rezultatski. Stadioni su puni na svim utakmicama, a Peković kaže da je gotovo identično i na mečevima treće lige.
"Nedavno smo igrali derbi sa Red Bul Lajpcigom, a kako i oni imaju dosta navijača na stadionu je bilo oko 25 hiljada ljudi. Naše utakmice uglavnom prati između 10 i 15 hiljada gledalaca. Dolaze i mlađi ali i puno stariji ljudi, žene, dovode djecu... Svaka utakmica je praznik, prilika da se ljudi odmore od posla i da uživaju".
Hanza trenutno sa Darmštadom dijeli treće mjesto koje vodi u baraž i po svemu sudeći do kraja sezone vodiće bitku da već ove godine napravi veliki korak ka povratku u drugu ligu, a kasnije i u vrh njemačkog fudbala.
"Klub je bio u nezavidnoj finansijskoj situaciji, prošla sezona bila je katastrofalna, pa je za ovu zacrtano da bude u gornjem dijelu tabele, da osvojimo 5. ili 6. mjesto. Na startu sezone bilo je problema, ali u posljednjih sedam-osam kola potpuno smo se stabilizovali, odigrali vrlo kvalitetno i zrelo, tako da smo napravili seriju od šest pobjeda i dva neriješena rezultata. Trenutno dijelimo treće mjesto, što je za nas veliki uspjeh".
"Niko nije zacrtao da moramo po svaku cijenu ući u viši rang, ali svakako ćemo probati da iznenadimo i ostvarimo takav plasman. Dva prvoplasirana kluba, Hajdenhajm i Red Bul Lajpcig, izdvajaju se i kvalitetom i finansijskim mogućnostima, a mi ćemo probati da osvojimo to treće mjesto".
Kao igrač sa iskustvom iz Bundeslige, Peković je odmah došao u centar pažnje ekipe koja sanja da ponovo zaigra u eliti.
"Jeste, lijepo je kad čovjek dođe iz Bundeslige u klub koji nije istog ranga, ali kad dođu utakmice to se zaboravlja, mora da se pruži maksimum, a kada zaškripi i ne funkcioniše sve kako treba, na mene se obraća najveća pažnja".
Ipak, Peković kaže da mu se ponekad na treningu progleda kroz prste...
"Sa 36 godina nije jednostavno svaki dan imati fizički napor i trčati kao ova djeca od 20 godina, ali naišao sam na puno razumijevanje i trenera i ljudi u klubu. Kad sam umorniji oni me poštede, ne moram baš svaki trening da odradim maksimalno jer se trenira bukvalno kao u prvoj ligi. Kada igraju dvije ekipe, ja sam džoker pa igram i sa jednima i drugima. Zaista imam maksimalno razumijevanje svih u klubu".
Hanza i Roštok brzo su prirasli za srce porodici Peković, a ukoliko Milorad ostane u klubu i kao trener, možda će im grad na Sjeveru Njemačke postati dom na nešto duže vrijeme.
"Brzo smo se navikli na Roštok jer je stvarno prelijep grad, na moru, a nije tako veliki kao Berlin, Minhen ili Hamburg. Ima oko 300 hiljada stanovnika, potpuno nam odgovara što je u pitanju manja sredina".
A od prošlog decembra, Milorad ima posebnog “specijalistu” za oporavak...
"Naša kćerkica Ema je ovog decembra proslavila prvi rođendan. Kad ona krene prema meni i raširi rukice, svaki problem i stres nestaju. Biti roditelj i biti ispunjen na taj način, svakako je nešto najljepše što čovjeku može da se desi".
Ugovor sa Hanzom produžio je Pekovićevu klupsku karijeru, da li i reprezentativnu...
"Ne znam, u mojim godinama sigurno da je teško odgovoriti zahtjevima reprezentacije na tom nivou, igrati u tom ritmu u kojem smo igrali do sad. Znam da treba razmišljati o mladim igračima i pustiti ih da se dokazuju. Reprezentacija mi je mnogo pružila, ja sam takođe dao koliko sam mogao, to je neviđen period za mene. Reprezentacija je kruna moje karijere".
"Ja sam sa tim momcima za ovih nekoliko godina na pravi način doživio i uspjehe i neuspjehe, svaki put kad ih vidim je kao da vidim članove familije. Sa 36 godina je možda vrijeme da se ide u penziju kad je reprezentacija u pitanju, ali ako selektor bude osjetio potrebu da me pozove i da pomognem na neki način, prisustvom ili bilo čim drugim, ja sam tu. Nikada ne bih mogao reći “ne” reprezentaciji".
Od fudbalera koji igra na poziciji zadnjeg veznog igrača, koji mora da ima odličan pregled igre, interesantno je čuti i kakav je njegov “pregled” rasta i razvoja crnogorskog fudbalskog tima.
"U početku je rijetko ko čuo za nas kad bismo otišli negdje da igramo u Evropi, ni na jednoj utakmici nismo bili favoriti. Ali, iz godine u godnu smo rezultatima ali i odnosom prema reprezentaciji stvorli imidž da svi u Evropi sada znaju ko smo, da nas niko ne potcjenjuje, već nas svi doživljavaju kao ozbiljnu ekipu. Čitav taj naš put je išao uzlaznom putanjom. Naravno, sada je teško pričati poslije posljednja dva-tri rezultata, kad smo svi mnogo očekivali, ali nismo uspjeli da izborimo plasman na Svjetsko prvenstvo".
"Međutim, to je fudbal, dešavaju se takve stvari. To je put koji smo morali preći i iz svega sada treba izaći jači. Moramo ostati prisebni, vjerovati u reprezentaciju i već od narednih utakmica, od narednih kvalifikacija, kad dođe prvi gol i prva pobjeda, opet će biti euforija i opet ćemo svi da se nadamo i očekujemo uspjeh, a to bi bio plasman na neko veliko takmičenje".
Poput nekih kolega iz reprezentacije, i Peković završava trenersku školu za profi licencu, u organizaciji FSCG.
"Želio bih se zahvaliti ljudima iz FSCG a prije svega Niku Raičkoviću, koji su nama reprezentativcima, uz saglasnost Uefe, omogućili da pohađamo školu za trenere i dobijanje profi licence po skraćenom postupku. To nam svima puno znači. Planiram da se odmah po završetku igračke karijere posvetim trenerskom poslu, a profi licencu nije jednostavno dobiti i omogućava nam da sa njom radimo u bilo kojoj zemlji u Evropi, pa i u Njemačkoj gdje sam sada".
„Vembli” je nešto o čemu ću pričati djeci
Nijedna priča o Pekoviću i njegovoj karijeri, ne može da prođe bez pominjanja te famozne, zaista istorijske oktobarske večeri 2010. godine u Londonu, kada su za navijače Crne Gore minuti predstavljali vječnost, a za domaće polako iščezavala nada na će gorda Crna Gora pasti pred naletima Gordog Albiona. I minuti i nada su otišli u nepovrat, veliko slavlje najmlađe fudbalske nacije bilo je identično slavlju nekih, za nijansu većih i starijih, kada izbore plasman na Mundijal.
Za Pekovića, naravno, bila je to utakmica života. Detalj kada loptu rutinski prebacuje preko šokiranog Stivena Džerarda a onda sa njom odmiče u noć, pokazao je da u toj čarobnoj igri ništa nije nemoguće....
"Igrati na “Vembliju” sigurno je san svakog fudbalera, naravno da sam i ja maštao o tome. Još igrati protiv takvih asova i u takvom trenutku za reprezentaciju, to je nešto zaista posebno. Ali, onog trenutka kada je počela utakmica, sve smo zaboravili, i ko je ko, i gdje igramo. Bitno je bilo samo da odigramo što bolje, da pružimo maksimum i izborimo dobar rezultat. Naravno, poslije utakmice svi smo bili zadovoljni, pa tako i ja. Zaista sam u tom trenutku pomislio da ću jednoga dana, kada završim karijeru, imati šta da pričam djeci".
Filipović me pozvao
Peković je rođen u Nikšiću, djetinjstvo je proveo u Beogradu, kalio se u romantičarima sa Karaburme, igrao i za OFK i za Partizan. Prošao je gotovo sve mlađe reprezentativne selekcije, tako da je imao zavidan fudbalski “pedigre” kada ga je prvi crnogorski selektor Zoran Filipović pozvao da bude dio jednog takođe romantičarskog poduhvata - stvaranja najmlađe fudbalske reprezentacije.
"Jeste, Filipović me pozvao. Gledao je utakmicu Majnca za koji sam tada igrao, poslije nje smo razgovarali i pitao me da igram za Crnu Goru. Pristao sam i presrećan sam zbog toga", ističe Peković, koji je za reprezentaciju Crne Gore odigrao 31 utakmicu.
A onda se vraća na početke...
"Fudbal mi je bio sve. Patike mi nisu mogle trajati nekoliko mjeseci, jer bih poslije škole na Dorćolu, gdje smo živjeli, ostajao sa djecom da igramo na ulici, sa ciglama umjesto golova, prekidajući samo kada bi kola prolazila. Afirmisao sam se u OFK Beogradu. Kada sam ušao u prvi tim, tada je još igrao Zvezdan Terzić, a OFK je bio prava škola za mlade igrače. Mnogo nas se tu afirmisalo, taj klub je dao puno dobrih igrača. Igrao sam u Partizanu, tu je uslijedila moja potpuna afirmacija, igrali smo Evropu. Vratio sam se u OFK Beograd, a onda nastavio karijeru u Njemačkoj", istakao je Peković, koji je igrao još za Ajntraht Trir, Majnc i Grojter Firt.
Klop je genijalac
Peković je u Majncu tri godine trenirao pod dirigentskom palicom Jirgena Klopa, sadašnjeg proslavljenog trenera Borusije iz Dortmunda.
"Zaista je riječ o vrhunskom stručnjaku! On je 24 sata dnevno posvećen fudbalu, analizira svaki detalj. Fudbaleri odrade trening i poslije toga imaju slobodno, a on je sa saradnicima čitav dan na stadionu. Pripremaju taktiku, gledaju snimke, analiziraju svaki aspekt protivničke igre, vrline i mane protivničkih igrača... Uz to, kod njega je uvijek sjajna atmosfera, tome pridaje veliku pažnju. Zato je i tako uspješan", zaključio je Peković.
Bonus video:
