Hrvatsko fudbalsko ludilo je na vrhuncu. Podrška građana reprezentaciji je ogromna. Idilu kvare samo oni koji ukazuju na probleme; u državi ili fudbalu. Ili jednostavno ne vole fudbal - i usuđuju se da to (po)kažu.
„Ne želimo da slušamo loše vijesti, dobro nam ide, ne kvarite nam sve!" poruka je to koju ovih dana šalju hrvatski navijači onima koji nisu ljubitelji fudbala i onima kojima su navijačku radost zagušili egzistencijalni problemi. Ako niste skloni konfliktima, nenavijačko raspoloženje bolje je zadržati „unutar svoja četiri zida", ma koliko se na svoj nenavijački način radovali uspjehu hrvatskih sportista na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Jer, ni fudbalsko slavlje ne može proći bez traženja untrašnjih i spoljnih neprijatelja. Stoga smo izdvojili nekoliko činjenica o kojima ovih dana nije popularno govoriti.
Neka pati kome smeta!
Naime, kako to već biva u trenucima nacionalnog slavlja ili žalosti u Hrvatskoj, bilo kakvo odstupanje od kolektiva nije dobrodošlo. Fudbalska reprezentacija dignuta je na nivo državne svetinje pa je malo razumijevanja za one koji se ne vide kao dio masovnog delirijuma. Oni koji pokušavaju da upozore da su siromasi koji kopaju po kontejnerima ovih dana samo navukli „kockaste" majice koje su, takođe, našli u kontejnerima - ućutkuju na društvenim mrežama, a često im se lijepe etikete „Jugoslovena", „sinova jugooficira" ili „onih koji mrze Hrvatsku". Kažu, slavi se, a za crnilo uvijek ima vremena - iako i sami reprezentativci, udaljeni od života prosječnih građana, u svojim izjavama nesvjesno upozoravaju na katastrofalno stanje u državi, nudeći svoje pobjede kao kompenzaciju za brige i siromaštvo na koje su oni već davno zaboravili.
Pobjeda nad Rusima je pobjeda nad Srbijom
Navijanje je omotano celofanom nacionalizma, kažu sociolozi. No celofan je deblji ako su u pitanju Hrvatska i Srbija. Jer poseban moment u hrvatskoj fudbalskoj priči su huškački članci srpskih tabloida koji su ovih dana vrlo čitani u Hrvatskoj. Sramotni naslovi mržnje prema Hrvatima, ali i Srbima koji su otvoreno podržavali hrvatsku reprezentaciju, isprva su praćeni s podsmijehom. Potom su prihvaćeni kao relevantan indikator raspoloženja srpske javnosti prema Hrvatima i njihovoj reprezentaciji. S obzirom da se Srbija u Hrvatskoj i danas doživljava kao neiskren susjed, pažljivo su se pratile i ankete o navijačkim preferencijama srpskih građana. Vatru na ulje dolio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvoreno navijajući za Rusiju, a ne za prve susjede, pa i ne čudi da se pobjeda nad Rusijom slavila kao i pobjeda nad Srbijom.
Koliko plavog stane u crno?
„Hrvati igraju u crnim dresovima i to je dokaz njihovog ustaštva", teza je koju su lansirali već pomenuti tabloidi, a na koju su se bespotrebno zakačili hrvatski mediji i dobar dio ratnika društvenih mreža. Opravdanja za „crnilo", tražila su se u dizajnerima firme Nike koji su ih „baš tako moderne i elegantne zamislili" i pravu na modni izraz. U žučnim raspravama u koje su se uključili komentatori i ozbiljni analitičari potpuno se zanemario argument da „crnilo", kada predstavlja državni tim, nadilazi modni izbor i da možda baš nije srećan izbor za Hrvatsku. No ove rasprave bile su sasvim jalove i pomalo nevjerovatne, jer je Hrvatska na teren istrčavala u crno-plavim dresovima. „Kockastima", dakako.
O korupciji ćemo sjutra
Na listi od 180 država prema Indeksu percepcije korupcije (Transparency International) 2017. Hrvatska je na 57. mjestu. Sasvim sigurno značajan dio tog problema čini i fudbal koji je bivši ministar sporta Željko Jovanović nazvao močvarom koju treba isušiti, a u koju se godišnje slivaju desetine miliona javnih kuna.
No koliko je Hrvatima korupcija postala stil života govori i priča oko reprezentativca Luke Modrića o čijoj tragičnoj ratnoj priči, u kojoj mu je ubijen djed, prognaničkoj prošlosti i skromnom poreklu ovih dana intenzivno piše. Podsjetimo, protiv Modrića je podignuta optužnica zbog davanja lažnog iskaza tokom suđenja odbjeglom fudbalskom moćniku Zdravku Mamiću. Modrić je tokom suđenja promenio iskaz u Mamićevu korist, jer se ključnih detalja više nije sjećao, pa su društvene mreže preplavili memovi koji izruguju fudbalerovu amneziju.
Nekadašnji fudbalski gazda pred zatvorom je pobjegao u Međugorje u Bosni Hercegovini gdje se prepustio molitvi, a Modrić se iz Rusije vraća sa oprostom grijeha, barem što se tiče hrvatske javnosti. „Za sve je kriv Mamić, pustite Luku na miru i vi biste zaštitili čovjeka koji vam je pomogao da stanete na noge i zaradite prve milione", reći će jedan komentator na društvenim mrežama. Uz odobravanje mnogih.
Do daljnjeg, bez pravila
Za očekivati je da će fudbalska groznica jenjati krajem iduće sedmice, nakon što se u ponedjeljak reprezentativci vrate u Zagreb. Sprema im se veličanstven doček, primiće odlikovanja koja im je pripremila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i odraditi medijske obaveze. Do tada je vanredno stanje sasvim prihvaćeno - pa čak i dobrodošlo. Od skraćenog radnog vremena zbog utakmica, preko navijača koji zatvaraju gradske saobraćajnice nakon pobjede i domaćih životinja obojenih u „kockice", do populističkih navijačkih epizoda šefice države ili okretanja praseta na ražnju dvadesetak metara od glavnog zagrebačkog trga. Sve je dopušteno.
Za to vrijeme fudbalskii moćnici razmišljaju o milionima koje će s Prvenstva donijeti u Hrvatsku. Istovremeno političari već najavljuju izgradnju monumentalnog stadiona od nekoliko stotina miliona kuna, a koji će biti dostojan fudbalske velesile i „Dalićevih vitezova". Dakako, iz džepova građana koji danas viču: „Dajte nam igara, a o kruhu ćemo misliti sjutra".
Bonus video:
