Pobjeda Hrvatske nad Engleskom je veličanstvena sportska priča. No, Hrvati ne znaju slaviti na simpatičan način i toga se plašim, ocjenjuje u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) hrvatski novinar, Boris Dežulović.
"Svaka njihova sportska pobjeda, naročito fudbalska zna često, nažalost, otklizati u incident. Kada bi se dogodilo da Hrvatska pobijedi te na dostojanstven, ali, naravno, potpuno euforičan način proslavi pobjedu, onda bi fudbal dokazao da može ono što ne može politika", riječi su Dežulovića.
Ističe i da ne može prognozirati pobjednika Svjetskog fudbalskog prvenstva u Rusiji te da ne zna ko je taj koji može sasvim sigurno i stopostotno reći i staviti u kladionicu 10.000 eura da će Francuska biti prvak svijeta.
- Hrvatska fudbalska reprezentacija je u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva nakon što je pobijedila Englesku 2:1. Još jedan istorijski dan za Hrvatsku?
Da! U svakom slučaju, potpuno neočekivan i senzacionalan rezultat. Prije početka fudbalskog prvenstva, ova generacija reprezentacije Hrvatske je viđena kao jedna, što bi Englezi rekli, "dark horse" ekipa (eng. dark horse - crni konj), koja bi mogla pomutiti račune velikima i napraviti neki rezultat, ali ovo zaista nije niko očekivao.
Ta generacija je, osim svog sportsko-biološkog kraja kojem se bližila, bila opterećena brojnim aferama, lošom atmosferom u državi i fudbalskom savezu, a, na kraju krajeva, i u samoj svlačionici. Tako da je ova potpuno nevjerovatna priča.
- Fudbal, nakon igara reprezentacije, ponovno je stigao do navijača i od najvažnije sporedne stvari postao je najvažnija glavna stvar. Hoće li to pomoći da se isuši fudbalska močvara u Hrvatskoj?
Nažalost, ne vjerujem. Ja jesam fanatični navijač, bolesnik fudbala, ali nisam fanatični navijač hrvatske reprezentacije i nisam jedini. Cijelu ovu priču gledam, a spadam u rijetke, na dva različita načina, i to na sportski i društveni, odnosni politički način. U sportskom smislu, to je veličanstvena priča i oko toga nema sumnje.
Od Svjetskog prvenstva u Urugvaju 1930. godine, pa do danas, nije se dogodilo ništa slično, a teško da će se i dogoditi da jedna tako mala i mlada nacija, sportsko i politički i istorijski, napravi ovakav senzacionalizam.
Znajući globalnu popularnost i značaj fudbala, ovo je fudbalska i sportska senzacija i to jedna od najvećih svih vremena. Iz sportskog ugla, ovo je veličanstvena priča, a sa onog drugog, bojim se da i nije. Ja bih volio da se prevarim. Ja bih volio da ovaj uspjeh i eventualno titula u koju sada sumnja sve manje ljudi, napravi jedan pozitivan pomak i u hrvatskom društvu. U nekim drugim okolnostima ova bi priča mogla biti upravo takva.
Hrvatska država i hrvatska fudbalska reprezentacija koja je predstavlja, ne mogu se odvojiti u sportu, naročito ne u fudbalu. Postoje sve predispozicije da ovo postane globalna priča – mala država, vesela nacija, u simpatičnim crveno-bijelim dresovima koja ruši sve najveće i osvaja Svjetsko prvenstvo, simpatična reprezentacija koju će voljeti cijeli svijet.
Kada bi se to dogodilo, onda bi to bio dokaz da fudbal može ono što ne može politika i što ne mogu svjetski političari. Tu sam malo skeptičan, jer Hrvati nisu Škoti. Škoti su, valjda, bili na deset Prvenstava i nikada nisu prošli grupu, ali su dolazile desetine hiljada njihovih navijača na stadione, bez ikakvih incidenata, bez mrzilačke euforije, a nacionalisti su kao i Hrvati, i sanjaju hiljadugodišnji san o državi i nezavisnosti.
Hrvati ne znaju da slave na simpatičan način i to je ono čega je mene strah. Svaka njihova sportska pobjeda, naročito fudbalska, nažalost, zna često otklizati u incident, u nešto što nimalo nije simpatično. Kada bi u nedjelju Hrvatska na dostojanstven, ali potpuno euforičan način, proslavila pobjedu, onda bi fudbal dokazao da može ono što ne može politika.
- Fudbal je doveo Hrvatsku u trans. Zaboravilo se da je zdravstvo u raspadu, da možda neće biti ljekova u bolnicama, da su neizvjesne penzije, da je sve više ratnih veterana, iako je rat završio prije 23 godine, da mladi odlaze iz Hrvatske, da su kupljeni stari izraelski borbeni avioni... Da li je to očekivano u ovakvim trenucima?
Fudbal, između ostaloga, za to i služi. Svjetska prvenstva se organiziraju u te svrhe, malo gdje da to nije slučaj. Domaćin Prvenstva želi da pokaže ili političku dominaciju i moć ili da sakrije krizu. To je ona druga, tamnija slika fudbala. I Rusija to radi sa organizacijom ovog svjetskog prvenstva, kao i organizacijom Olimpijskih igara. Putin želi demonstrirati moć nove Rusije.
Sport i fudbal su neodvojivi od toga. I tako dok imamo jedan fantastičan uspjeh hrvatske fudbalske reprezentacije, u ostatku države se obavljaju prljavi poslovi dok je nacija prikovana na kaučima, ispred televizora, na trgovima ispred velikih ekrana. Ako kriminalac ima nekakav plan, od pljačke banke do pljačke penzionih fondova, onda je Svjetsko prvenstvo idealno vrijeme za ostvarenje takvog plana. I dio njihovih planova je da se nepopularne odluke donose u ovo vrijeme.
- Bili smo svjedoci "nastupa" hrvatske predsjednice na Prvenstvu, upada u svlačionicu polugolih igrača nakon utakmice, plesa u službenoj loži... I dok jedni smatraju da je time osramotila Hrvatsku, druga polovina pozdravlja takvo ponašanje. Kakav je Vaš komentar?
To je stvar percepcije. Pretpostavimo da je neka vesela Kostarika u polufinalu Svjetskog prvenstva i da ta vesela i mala ekipa pobijedi, i da njima predsjednik ili predsjednica upadnu u svlačionicu, da se ljube sa igračima, da se skine i go, to bi bilo veselo, šarmantno simpatično. Za dobar dio svjetske javnosti koji su te prizore gledali i koji nisu neopterećeni, kao ja, to je bilo simpatično i ja to razumijem kao fudbalski navijač. To je simpatično, jer fudbal otpušta neke društvene kočnice i inhibicije.
Naravno da je veselo i simpatično vidjeti inače ozbiljnog političara u neformalnoj situaciji. Nekom ko to gleda iz Kine, Singapura ili Kanade, to jeste simpatično, kao što bi bilo i meni.
Neki strani portali su pokazivali te snimke, uz tekst, da je to predsjednica jedne male države koja na utakmice putuje u ekonomskoj klasi, na sopstveni trošak i koja se veseli u loži u dresu ispred Dimitrija Medvedeva i koja dolazi u svlačionicu i silazi među igrače. To apsolutno može izgledati simpatično. Ali, druga je stvar kada Kolindu Grabar-Kitarović gleda neko iz pozicije hrvatskog državljanina, koji sasvim jasno zna što stoji iza toga.
- Od početka Prvenstva i prebrojavanja krvnih zrnaca, došlo se do veličanja golmana Danijela Subašića, a i u regionalnim medijima se isticalo njegovo srpsko porijeklo. Da li je sada javnosti u Hrvatskoj jasnije da je nebitna nacionalnost, ako se dobro radi posao za koji je čovjek plaćen?
Hrvatska je imala još igrača i to velikih igrača koji su takođe bili srpske nacionalnosti. I uvijek je bila ista priča. Svi su znali da su oni Srbi, ali se to nije naglas izgovaralo, niti su to oni sami izgovarali, a počesto su i sami demantovali. To je tužna strana te priče. Ako si, naprimjer, Bosanac ili Brazilac, poput Eduarda da Silve, ti možeš igrati za hrvatsku reprezentaciju, možeš ponosno reći da si Brazilac, ali ako si hrvatski Srbin, to ne samo da ne možeš reći nego ćeš tvrditi i u intervjuima naglašavati kako si Hrvat.
Naravno da je brojanje krvnih zrnaca fašistička navada, ali ponekad fašistička navada može biti i skrivanje krvnih zrnaca. Te mračne epizode ostaće ispod ove veličanstvene priče kao njena fusnota, ali kao i objašnjenje njenih društvenih ispita.
- Mnogi koji nisu vjerovali da će Hrvatska dogurati do finala, sada su uvjereni u pobjedu nad Francuskom. Kakve su Vaše prognoze?
Ja nisam dobar prognozer. Mogu govoriti kao ljubitelj fudbala i kao neizliječeni navijač. Kao i u svakoj dosadašnjoj utakmici, Hrvatska je u nekim i bila favorit, ali se uzimalo u obzir da je i protivnik napaljen i da ima svoje šanse. Pa i Rusija koja je na FIFA-inoj listi bila najniže rangirana, kada je igrala sa Hrvatskom nije bila bez šanse, jer iza sebe je imala kompletnu moćnu rusku državu.
Realno gledajući, Hrvatska protiv Francuske ima najmanju šansu, ali nakon proteklih utakmica, stvarno ne znam ko je taj koji može sasvim sigurno i stopostotno reći i staviti u kladionicu 10.000 eura da će Francuska biti prvak svijeta.
- Činjenica je da sportski uspjesi Srbije i Crne Gore pa i Makedonije u raznim sportovima upravo jesu ona dobra vijest koja stiže sa Balkana. Mislite li da je to dobro i da li će to ponijeti te države u neke značajnije promjene?
Nisu ni te stvari isključene. Sport je jako moćan društveni alat, a naročito fudbal sa svojom društvenom ulogom. Vidjeli smo to i na nekim prethodnim primjerima. Uspjesi Novaka Đokovića su napravili više u zbližavanju Hrvata i Srba nego ne znam koliko deklaracija i koliko mirovnih konferencija, čak i kulturnih projekata. Sport je nevjerovatno moćan, čak i u sportu u kojemu smo kao nepomirljivo različiti, naglašeno različiti, a to je fudbal, koji podcrtava svaku pojedinačnu društvenu, političku i bilo koju razliku i sukob i onda ga diže na treću potenciju. Ima istu takvu moć i u obrnutom smislu.
Dosta je pratiti komentare, dosta je gledati, a ja se nadam da su Hrvati u svoj toj euforiji, naprimjer, gledali scene iz Sarajeva, gdje je Sarajevo slavilo kao da je Bosna i Hercegovina ušla u finale Svjetskog prvenstva. Ja se nadam da znaju i da prate kako barem matematički pola Srbije, a to u političkom smislu uopšte nije mala stvar, navija za Hrvatsku.
Naravno ne mislim da je to sad nova paradigma bratstva i jedinstva, ali da može povezati i da može na neki način približiti, apsolutno može. Ipak smo upućeni jedni na druge, ipak uspjeh male Hrvatske u Srbiji nema istu konotaciju kao što bi bio uspjeh male Kostarike ili ne znam neke druge zemlje.
- Zanimljivo je da kada neka dobra vijest stiže sa Balkana, to je zapravo sportska vijest. Tako je sa Makedonijom gdje su odlični u rukometu, Srbija u košarci, vaterpolu.
Ima još jedna, to su, govoreći sportskim jezikom, uspjesi u kulturi. No znamo da je kultura nama posljednja rupa na svirali. O tome se mnogo ne piše. Tako da je uspjeh u sportu ipak puno bučniji i to jesu jedine dobre vijesti. Dobre vijesti koje sa Balkana stižu su senzacionalne vijesti iz sporta i manje senzacionalne, sitnim slovima – vijesti iz kulture.
Bonus video:
