Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Marchons! Marchons!
Nije Francuza bilo previše u Rusiji, ni navijača evropskih reprezentacija uopšte, ali su taktovi “Marseljeze” odzvanjali Nevskim prospektom, u slavljeničkoj noći francuskog fudbala između utorka i srijede u Sankt Peterburgu.
POREĐENJE SA 1998.
Da je Nikolaj Vasiljevič Gogolj kojim slučajem živ, vjerovatno bi napisao još koju stranicu svoje poznate priče o vatrenom životu stanovnika čuvene petrogradske ulice.
Petnaestak kilometara zapadno, na ostrvu Krestovski, gdje je prije neku godinu završena gradnja najskupljeg stadiona svih vremena (priča se da je budžet premašen šest puta i da su troškovi probili milijardu dolara) francuski fudbaleri su slavili najveći uspjeh generacije, pobjedu nad Belgijom od 1:0 i plasman u finale 21. Svjetskog prvenstava u fudbalu.
Dva ljeta nakon poraza od Portugala u finalu Evropskog prvenstva u Parizu, kada su Grizmana i drugove svi vidjeli na tronu pred domaćom publikom, “trikolori” su pokazali da su ovo njihove godine, da je nastupila njihova era.
I, zaradili su novu veliku šansu, ne za popravni - već za mjesto u samoj istoriji fudbala.
Grizman je dobio priliku da krene stopama nenadmašnog Zinedine Zidana, Kilijan Mbape je nagovijestio da će biti veći i od samog Tijerija Anrija, Pol Pogba je prije dvije noći podsjetio i na nekada sjajnog Marsela Desija, dok je N’Golo Kente mudro držao konce igre, kao što je to prije 20 godina radio i sam Didije Dešan, u paru sa Emanuelom Petijem.
DEŠAN KAO EME ŽAKE?
Previše je sličnosti između ove i čuvene francuske gerenaciju ‘98, jedine do sada koja se popela na svjetski tron.
Jedna od sličnosti je “tvrdoglavost” dvojice selektora, tada Emea Žakea, a sada Didijea Dešana.
I jedan i drugi su uoči mundijala gurali svoje ideje, po cijenu revolta kompletne “plave” javnosti, odricali se nekih od vrhunskih fudbalera, samo da bi stvorili pravu igru, i prije svega pravu atmosferu u timu.
Francuski mediji se ovih dana prisjećaju: Žake se 1996. godine odrekao trojice simbola francuskog fudbala - Erika Kantone, Davida Žinole i Žan-Pjera Papena, što su navijači tretirali maltene kao izdaju, a komešanja su trajala sve dok se “trikolori” nisu popeli na svjetski krov.
Tada je i Žake otišao.
Dvije decenije kasnije, Dešan je procijenio da može bez Karima Benzeme, najboljeg francuskog napadača u posljednjoj deceniji, kome nije oprostio aferu ucjenjivanja, vezanu za saigrača iz reprezentacije Valbuenu.
Dmitri Paje, Adrijen Rabio, Aleksandre Lakazet, Entoni Marsijal i Kingsli Koman činili bi napad tima koji bi po kvalitetu mogao da se nađe u završnici Mundijala, ali se Dešan odlučio za neke druge.
ČVRSTA I OZBILJNA FRANCUSKA
Klimavo su “trikolori” počeli Mundijal, pobjedom protiv Australije uz pomoć VAR-a i tehnologije na gol-liniji, a tek u jednom dijelu drugog meča protiv Perua, kada se predstavio Kilijan Mbape, nagovijestili su da imaju veliki potencijal.
Pobjeda u najboljoj utakmici prvenstva protiv Argentine u osmini finala (4:3) ih je definitivno odblokirala, a onda su došli mečevi u kojima su Francuzi morali da pokažu i zrelost, ozbiljnost, disciplinu i mentalnu snagu.
Ni protiv Urugvaja (2:0), ni protiv Belgije (1:0) nisu primili gol, oba protivnika su slomili iz prekida - tako se osvajaju titule, no Francuzima će biti potreban još jedan takav meč.
Istorija pamti pobjednike, ali je Dešan, kako god se završilo finale, napravio još jednu dobru stvar za francuski fudbal – mlada selekcija, u kojoj Grizman i Kante sa po 27 godina djeluju kao veterani, biće u svom zenitu 2022. u Kataru.
Kao što je na stadionu Zenita, u Sankt Peterburgu, prije dvije noći protiv Belgijanaca izvojevala do sada najveću pobjedu.
Bonus video:
