Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Rusi su srećni ljudi - imaju priliku, kako kažu, da organizuju najbolje Svjetsko prvenstvo u istoriji.
Da to možda i nije samo subjektivna ocjena moskovskog lista Sport, potkrijepljena anketom u kojoj na desetine “boljenšika”, sa podignutim rukama u nebo maltene svojim licima otkrivaju oduševljenje, govore neke činjenice i utisci nakon odigrane prve nokaut faze Mundijala.
Osam timova ostalo je u trci za Zlatnu boginju, a među njima nisu tri posljednja svjetska prvaka - Njemci (2014) koji su ispali u grupi, Španci (2010) koji su eliminisani u nokaut fazi i Italijani (2006) koji nisu ni vidjeli Rusiju.
Nema ni finaliste prošlog Mundijala, Argentine, koja je ispala u osmini finala, nema trećeplasiranog sa prošlog i finaliste pretprošlog Mundijala, Holandije, koja se nije ni kvalifikovala.
Ne iznenađenja, već prave senzacije - karakterika su “Čempionata mira pa futbolu”.
Kući su prije vremena otišli i najbolji svjetski fudbaleri u posljednjoj deceniji, sportske ikone nad ikonama - Leo Mesi i Kristijano Ronaldo. Nema ni Mohameda Salaha, Egipćanina, koji nije uspio da napravi čudo sa “faraonima”, iako je doputovao u Rusiju kao treći najveći kandidat za Zlatnu loptu, iza argentinsko-portugalskog dvojca. Nema ni njemačkih legendi Nojera, Humelsa, Milera, Ozila....
Mnogo toga nema, a opet - sve što treba je tu. Cijeli svijet i dalje uživa u nezaboravnom spektaklu pod ruskim nebom, čak i bez nekih najtrofejnijih reprezentacija i nekih od najtrofejnijih fudbalera.
Sve što jedno Svjetsko prvenstvo može da poželi, Rusija za sada ima - efikanse utakmice, senzacije, preokrete, uzbuđenja, ali i zvaničnu prezentaciju nove generacije fudbalskih asova koja se sprema da zavlada svijetom.
Fudbal je igra za golove, iako često prikrivena taktičkim finesama, defanzivnim “okovima”, težnjom da se postigne rezultat, po svaku cijenu.
Samo jedna utakmica u grupnoj fazi završena je rezultatom 0:0, i to ona između Francuske i Danske, koja će se pamtiti po tome što nijedna reprezentacija nije željela da postigne gol, pred otvarajućom šemom nokaut faze.
Da Svjetsko prvenstvo nije garancija za golove, podsjeća nas Mundijal u Italiji 1990. godine, kada je maltene svaka treća utakmica završena najnepopularnijim rezultatom, a pamti se i da je to SP sa najmanje pogodaka po utakmici - 115 na 52 utakmice, prosječno 2,21.
U novom milenijumu, proširen je broj učesnika završnice (32 u odnosu na 24), više je utakmica, ali su takođe gledani neki ne previše efikasni Mundijali - u Južnoj Africi 2010. viđeno je 145 golova na 64 meča (2,26), a u Njemačkoj 2006. samo dva više (po utakmici 2,29).
Prethodno Svjetsko prvenstvo u Brazilu rekordno je po broju postignutih golova (171), dok je u Rusiji, na 55 mečeva, devet prije završetka, već postignuto 144 (2,62 po meču). Dakle, ostalo je još osam utakmica za “neophodnih” 26 golova da bi se srušio rekord.
Fudbal je igra za golove, ali, sa druge strane, nije baš sve u golovima. Dok je prethodni Mundijal u Brazilu ponudio neke pravilnosti - recimo, svi veliki favoriti su se mučili u 1/8 finala, ali su svi do jednog prošli (Brazil na penale, Njemačka i Argentina na produžetke, Holandija golovima u posljednjim minutima...), Svjetsko prvenstvo u Rusiji izašlo je iz tih okvira. Zapravo, gledali smo neke “ludnice” od utakmica.
Francuska je pobijedila Argentinu sa nestvarnih 4:3, uz neke golove koje zaslužuju mjesta u muzejima - Di Marije i Pavara, prije svih. Hrvatska je eliminisala Dansku, u drami kakva odavno nije viđena na nekom mundijalskom meču i koja nije bila preporučljiva za ljude sa osjetljivim zdravljem, a slično je bilo u senzacionalnoj eliminaciji Španije od strane domaćina Rusije.
A onda, utakmica Belgije i Japana i preokret (od 0:2 do 3:2) kakav je viđen samo jednom u istoriji nokaut faze svjetskih prvenstava, i to davne 1966. kada su Portugalci predvođeni Euzebijom tukli Sjevernu Koreju sa 5:3, iako su gubili 3:0. I slika koja će ostati urezana - uplakani japanski navijači koji kupe smeće sa tribina stadiona u Rostovu na Donu.
Pamtiće se duel u grupi između Portugala i Španije (3:3) - bio to jedan od čak 14 mečeva na ovom Mundijalu čiji su ishodi riješeni golovima nakon 88. minuta. Praktično, svaka treća utakmica odlučena je u foto-finišu, a takva “količina” uzbuđenja nije viđena nikada ranije.
Na sceni je, izgleda, i istorijska smjena generacija - Ronaldo i Mesi su otišli kući, Mbape, Nejmar i Hari Kejn kao da uglas poručuju iz Rusije - došlo je naše vrijeme, sada mi vladamo.
Uzbuđenja i dinamiku povećao je VAR, baš kao i broj dosuđenih penala. Video pomoć sudiji još jedna je istorijska tačka Svjetskog prvenstva u Rusiji - fudbal je postao pravednija i uzbudljivija igra, osim u rijetkim slučajevima (Srbija, Maroko).
Uzbuđenja je pred četvrtfinale povećao i čudan “kostur” nokaut faze - ako se iz njegove druge polovine u finale na plasira Engleska, onda ćemo dobiti i istorijskog, novog finalistu SP, ekipu koja će prvi put igrati najveću utakmicu. Može li to da bude Hrvatska?
Na kraju, ali ne manje značajno - za vrhunsko Svjetsko prvenstvo neophodni su vam vrhunski stadioni, vrhunski navijači, vrhunska organizacija.
Poruka koju Rusija za sada šalje u svijet - magična je, ništa manje od toga. Festival fudbala, navijački kolorit, nasmijani i gosti i organizatori, vrhunski fudbal, nevjerovatna uzbuđenja i emocije, sve na novim, elegantnim i do vrha ispunjenim stadionima.
Najboilji Mundijal u istoriji? Zvaničan odgovor neće se dobiti nikada, to su stvari o kojima se diskutuje, ali sve su prilike da svjedočimo najluđem Mundijalu do sada.
Ako pitate Ruse - nijedan neće reći “njet”.
Bonus video:
