Izjava Pelea 1977. godine, da će neka afrička selekcija do 2000. osvojiti Svjetsko prvenstvo komentarisana je sa velikim skepticizmom. Učešće afričkih reprezentacija na planetarnim smotrama fudbala do tada je prolazilo nazapaženo. Nedostajao je kvalitet, pa su timovi, uglavnom, služili za popravljanje gol razlike.
Prva reprezentacija iz Afrike koja se pojavila na Mundijalima bio je Egipat 1934. godine. Nakon toga uslijedio je sušni period do 1970, kada je u Meksiku učestvovao Maroko. Lavove sa Atlasa predvodio je bivši jugoslovenski golman Blagoje Vidinić, a Marokanci su remizirali sa Bugarima (1:1), dok su poraženi od Perua 3:0 i Zapadne Njemačke 2:1.
Vidinić je bio selektor selekcije Zaira u Zapadnoj Njemačkoj 1974. Još se prepričava njihov poraz od Jugoslavije. Bilo je 9:0 za tim Miljana Miljanića, a kasnije je objelodanjeno da igrači Zaira nijesu htjeli da se trude i da igraju ozbiljno na tom meču, jer im nijesu isplaćene premije.
Na prvu pobjedu neke selekcije sa afričkog kontinenta navijači su čekali do Mundijala u Argentini 1978, kada je Tunis sve iznenadio i pobjedom nad Meksikom (3:1) i remijem sa braniocem titule, Zapadnom Njemačkom (1:1) bio nadomak naredne runde. Ipak, nakon poraza od Poljske (1:0), san Orlova sa Kartagene o nastavku takmičenja nije ostvaren.
Nagovještaj boljih dana uslijedio je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka kada je Kamerun postao sila u afričkom fudbalu.
Uz Alžir, Kamerun je bio predstavnik afričkog kontinenta na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. U timu Kameruna bio je i Rože Mila, tada nepoznati fudbaler, koji će slavu steći tek na zalasku svoje karijere. Biće to u Italiji 1990. godine.
“Na našem prvom Svjetskom prvenstvu htjeli smo da dokažemo da smo dio velikih zemalja u svjetskom fudbalu“, pričao je Mila.
Kamerunci su u Španiji iznenadili odigravši neriješeno sva tri meča u grupi. Nakon remija bez golova sa Peruom i Poljskom, uslijedio je meč sa selekcijom Italije, budućim šampionima svijeta. I azurima su Kamerunci odoljeli (1:1), ali su na kraju, iako neporaženi, takmičenje završili u grupi, jer su Italijani postigli gol više (gol razlika Italije bila je 2:2, Kameruna 1:1).
Mila je bio u timu Kameruna, koji je osvojio Afrički kup nacija u Obali Slonovače 1984. i Maroku 1988. godine. Između dominacije u Africi, Kamerunci su propustili Mundijal u Meksiku 1986, ali su u Italiji, četiri godine kasnije, ostvarili, do tada, najveći uspjeh u istoriji afričkog fudbala. Najzaslužniji za taj uspjeh bio je Rože Mila.
Mundijal na Apeninima mogao je vrlo lako da prođe bez Mile, jer je sa 38 godina bio u reprezentativnoj penziji. Na inicijativu predsjednika Kameruna Pola Bije, uvršten je na spisak putnika na prvenstvo.
“Odlučio sam da se povučem iz reprezentacije, iako sam i dalje igrao u klubovima. Srećom, predsjednik je insistirao da budem u timu. Izdao je naređenje ministru omladine i sporta da ja budem dio reprezentacije“, govorio je Mila, čiji povratak u nacionalni tim nije naišao na opšte oduševljenje.
Kamerunski reprezentativac Žozef Antoan Bel otvoreno se pobunio Milinom povratku u tim.
“Žozef Antoan Bel je burno reagovao. Rekao je da sam star i da ne mogu više da igram. Zaboravio je da je razlika između njega i mene samo dvije godine“, objasnio je Mila.
Kamerun je u Italiji bio u grupi sa Argentinom, Rumunijom i SSSR-om. U prvom meču Mila je igrao desetak minuta protiv Maradonine Argentine na San Siru. Tada je priređeno jedno od najvećih iznenađenja na Mundijalima. Golom Fransoe Omama Bijika "nesavladivi lavovi" su pobijedili aktuelne svjetske prvake i najavili dolazak Afrike kao fudbalske sile.
Mila je i u drugom meču, protiv Rumunije, u igru ušao u drugom poluvremenu i sa dva gola donio Kamerunu pobjedu. Više od golova ostalo je upamćeno proslavljanje istih. Nakon što je prvi put matirao golmana Rumuna Longa, Mila je otrčao do korner zastavice, zanjihao kukovima, podigao desnu ruku i proslavio pogodak. Isto to ponovio je i nakon drugog gola. Svijet je nakon toga igrao u ritmu Rožea Mile, a uvodne špice uoči mečeva na narednim Mundijalima bile su nezamislive bez plesa Kamerunca.
Poraz od Sovjetskog Saveza 4:0 u posljednjem meču u grupi, nije uticao na Kamerunce. Uslijedio je meč protiv Kolumbije u osmini finala. Mila je bio spreman da još jednom očara svijet...
Paklena atmosfera na stadionu u Napulju bila je uvod u veličanstvenu partiju "nesavladivih lavova" i Rožea Mile. Protivnik Kamerunaca bila je Kolumbija. Valderama i društvo u osminu finala ušli su sa treće pozicije u grupi, iza Zapadne Njemačke i Jugoslavije.
Duel na stadionu San Paolo završen je bez golova u regularnom dijelu. Uslijedili su produžeci u kojima je ponovo zablistao kralj kamerunske reprezentacije. Veliki Rože Mlla doveo je nacionalni tim u vođstvo u 106. minutu, kada je maestralno zaobišao rivale i savladao Igitu.
“Moj šut je iznenadio Igitu. Mislim da je to bio briljantan potez”, prisjetio se Mila.
Drugi gol Kamerunac je postigao tri minuta kasnije. Ekscentrični čuvar mreže Rene Igita, poznat po istrčavanjima i driblanju protivnika, primio je loptu i pokušao da prevari Milu. Kamerunac je to predosjetio, oteo loptu Kolumbijcu i postigao drugi pogodak. Kasnije je Redin samo ublažio poraz Kolumbije.
U četvrtfinalu Kamerunce je čekala Engleska. Bila je to kruna kamerunskog fudbala.
“Na tom stepenu takmičenja više se nikoga nijesmo plašili. Bili smo samopouzdani. Imali smo veliko srce i htjeli smo da se dokažemo“, rekao je Mila.
Predvođeni Šiltonom, Bučerom, Pirsom, Platom, Gaskojnom i Linekerom, Englezi su bili ogromni favoriti. Gordi Albion poveo je golom Plata u 25. minutu. Sve je išlo po planu za Engleze do ulaska Mile u igru. Ponovo je Kamerunac bio džoker. Prvo je u 61. minutu izborio penal, koji je u pogodak pretvorio Kunde, da bi četiri minuta kasnije asistirao Ekekeu za vođstvo Kameruna.
Ipak, "nesavladivi lavovi" nijesu izdržali. Sedam minuta prije kraja dosuđen je jedanaesterac za Engleze. Nakon kombinacije sa Gaskojnom, Lineker je oboren u šesnaestercu. Napadač Engleza preuzeo je odgovornost, zatresao mrežu i meč je odlučen u produžecima.
U nastavku je za Engleze dosuđen još jedan penal. Opet je oboren Lineker. Golman N’Kono neoprezno je startovao. Odgovornost je ponovo preuzeo Lineker. Nije pogriješio, Engleska je povela, kasnije pobijedila i plasirala se u polufinale. Odiseja Kameruna završena je u Napulju.
Četiri godine kasnije, Kamerun je učestvovao na Mundijalu u Sjedinjenim Američkim Državama. I na tom prvenstvu Mila je ostavio trag.
Kamerunci nijesu uspjeli da ponove uspjeh iz Italije. Ubjediljivi porazi od Brazila (3:0) i Rusije (6:1), uz remi sa Švedskom (2:2) označili su kraj avanture. Ipak, Rože Mila se postarao da se to prvenstvo pamti po njegovom rekordu. Postgao je gol protiv Rusije i tako sa 42 godine i 39 dana postao najstariji strijelac u istoriji Mundijala.
Nakon tog prvenstva Mila je otišao u penziju. Za reprezentaciju je odigrao 102 meča i postigao 28 golova. Na Svjetskim prvenstvima je bio akter na 10 utakmica, a pet puta je zatresao mrežu.
Proglašen je za najboljeg afričkog fudbalera u 20. vijeku, a Pele ga je uvrstio među 100 najboljih fudbalera svih vremena.
“Rože nije bio junak prije 1990. Bio je dobar igrač. Svi su to prepoznali, ali u Italiji se sve okrenulo za Milu. Niko nije mogao da vjeruje da neko njegovih godina čini takve stvari, sa tolikom vještinom. Ljudi su se ugledali na njega. Postao je vođa, simbol kamerunskog i afričkog fudbala. Predstavljao je imidž slobode Afrikanaca. Slobode duha, koji koristimo dok igramo fudbal. Slobodu“, opisao je najboljeg afričkog igrača u 20. vijeku kamerunski novinar Peter Esoka.
Bonus video:
