Na terenu ste mogli lako da ga primijetite. Odavao ga je veliki, kovrdžavi “žbun” na glavi. Neizostavan dio njegovog imidža bili su i brkovi. Želio je da postane zubar, ali ga je životni put odveo na drugu stranu. Bio je kapiten Kolumbije na tri Mundijala. Dva puta je izabran za najboljeg južnoameričkog fudbalera. U Evropi se nije proslavio, ali je zauzeo mjesto na listi 100 najboljih fudbalera, koju je objavila FIFA. Karlos Valderama, ikona kolumbijskog fudbala, nezaobilazan je igrač kada se govori o fudbalerima koji su ostavili trag na Svjetskim prvenstvima.
Prve fudbalske poteze naučio je na ulicama u rodnom Peskaitu u Santa Marti, na obali Kariba. Kako je kasnije pričao, u duelima sa vršnjacima naučio je da bude čvrst i da ima dobar pregled igre. Zahvaljujući tim osobinama Valderama je bio jedan od najboljih fudbalera u tzv. “toque” igri – riječ je o igri kratkih pasova, koja će kasnije u Barseloni evoluirati u tiki-taku.
Poticao je iz fudbalske porodice. Njegova braća bili su fudbaleri, a otac, Haričo Valderama, igrao je za Union Magdalenu. Često je mali Karlos išao sa ocem na treninge. Jednom prilikom nije se pojavio, trener je pitao Hariča: “Gdje je dječak?”Od tada, pa do danas Karlos je poznat kao kolumbijski El Pibe (dječak).
El Pibe je krenuo očevim stopama i prvi profesionalni ugovor potpisao za Union Magdalenu 1981. godine. Poslije tri godine prelazi u Milionarios, gdje se zadržava jednu sezonu, nakon čega odlazi u Deportivo Kali.
Ubrzo je uslijedio i debi za nacionalni tim. Bilo je to 1985. godine.
“Dobio sam priliku i iskoristio je. San mi je bio da igram za reprezentaciju”, pričao je kasnije Valderama.
Na velikoj sceni zablistao je 1987. godine na Kopa Americi u Argentini. Kolumbijci su u polufinalu poraženi od Čilea, ali su u borbi za bronzu, na Monumentalu, savladali Argentinu. Valderama je proglašen za najboljeg igrača na turniru.
“Magija na Monumentalu. Fudbalsku umjetnost slikao je žuti dres i gusta, plava kosa. Mršav, nekad povijen, ruke su visile kao da nijesu prikačene za ramena. Izgledao je čudno, ali je sa loptom u nogama bio briljantan. Precizan na prvu, u driblingu, u pasu. Tako treba da izgleda desetka”, bio je utisak jednog argentinskog novinara o El Pibeu.
Uslijedila je selidba u Evropu. Nije se Valderama snašao na Starom kontinentu. U prvoj sezoni u Monpeljeu bio je u nemilosti trenera Pjera Moske, koji se protivio El Pibeovom dolasku.
“Nije mu uvijek bilo lako u brzom i žestokom evropskom fudbalu”, govorio je Vladeramin saigrač iz Monpeljea, Francuz Loran Blan.
Situacija je bila nešto bolja u drugoj sezoni, kada je ekipu preuzeo Eme Žake. Sa Valderamom, Monpelje je osvojio Kup 1990. godine.
“Bio je toliko talentovan da smo loptu, u trenucima kada nijesmo znali šta ćemo sa njom, uvijek gurali njemu u noge. Prosto, znali smo da je neće izgubiti. Često bi se dešavalo da onda on s njom uradi nešto o čemu smo svi ostali mogli samo da sanjamo”, opisivao je Blan Valderaminu igru.
Za razliku od klupske, reprezentativna karijera išla je u pravom smjeru. Los Kafeterosi su 1990. učestvovali na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Bio je to prvi Mundijal Kolumbije poslije nastupa u Čileu 1962. U grupi sa Zapadnom Njemačkom, Jugoslavijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Valderama i društvo izborili su plasman u osminu finala kao jedna od četiri najbolje trećeplasirane reprezentacije.
Odlučujući meč za prolaz, Kolumbija je igrala protiv Zapadne Njemačke. Za nastavak takmičenja dovoljan je bio remi. Duel sa “pancerima” išao je po planu za ekipu Fransiska Maturane sve do 88. minuta. Tada je Litbarski na asistenciju Mateusa zatresao mrežu Igite. Kolumbija je bila na ivici provalije, ali je Valderama u 93. minutu sjajno pronašao Rinkona, kojem nije bilo teško da zatrese mrežu rivala.
U osmini finala nesmotrena greška Igite omogućila je Kamerunu prolaz u narednu rundu. Ali, niko se nije ljutio. Bili su miljenici nacije. Funkcionisali su kao porodica. Zahvaljujući snažnoj povezanosti, ali i nespornom talentu, demolirali su na Monumentalu Argentinu 1993. u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u SAD. Pobjeda od 5:0 lansirala ih je kao potencijalne favorite na tom Mundijalu. Ipak euforija se ubrzo pretvorila u tragediju. Eskobarov autogol eliminisao ih je već u grupnoj fazi. Defanzivac je ubijen nekoliko nedjelja kasnije u domovini.
“To je bio najbolji kolumbijski tim svih vremena. Imali smo dobre golmane, jaku odbranu, sjajan vezni red i kvalitetan napad. To je bila prilika da pokažemo od čega smo satkani. Nažalost, protivnici su igrali bolje od nas. To je fudbal”, iskren je Valderama.
Predvodio je ekipu na još jednom Mundijalu. U Francuskoj 1998, Los Kafeterosi nijesu prošli grupu.
Na klupskom planu Valderama je stagnirao. Iz Monpeljea je otišao u Španiju, u Valjadolid. Više od igara na Pirinejima, ostalo je upamćeno koškanje na jednom meču sa Realovim igračem Mičelom. Nakon evropske odiseje, odlazi u Independijente iz Medeljina, a zatim u Atletiko Junior. Sa Atletikom je osvojio dvije šampionske titule i otišao u avanturu u Sjedinjene Američke Države. Igrao je za Majami, Tampu Bej i Kolorado.
Po završetku igračke karijere pokušao je da radi kao trener. Nije uspio. Iz tog perioda ostao je upamćen momenat kada je kao trener Atletiko Juniora, na jednom meču mahao svežnjem novčanica ispred sudije, aludirajući da je potkupljen.
U Kolumbiji ima status heroja. Ako vas put nekada nanese u Santa Martu, dočekaće vas velika Valderamina statua. Santa Marta, najstariji kolumbijski grad (osnovan 1525.) čuva sjećanje na igrača, simbola jednog vremena kada je Kolumbija sanjala “Zlatnu boginju”. Valderama je nije osvojio, ali možda neke nove generacije to uspiju. El Pibe bi bio najsrećniji…
Galerija
Bonus video:
