Žaime Ramos okrenuo se prema golom zidu pored sebe, kao da je to onaj isti zid sa koga mu se već godinama smješka Teofilo Kubiljas, a ako nije na tom zidu, biće na onom drugom, u njegovoj staroj kancelariji, ali biće tu, kao uspomena na godine koje se neće vratiti i na svaki put kad je promijenio kancelariju i napredovao u poslu. Poster je gubio boje, sad je bio samo plavo-bijelo-sivkasta fleka zalijepljena na zid, Kubiljas podignutih ruku, sa osmjehom na licu jer je upravo dao gol. (Daleko od Manausa – Fransisko Žoze Vijegas)
Sedamdesetih godina fudbal u Peruu bio je u punom naletu. Reprezentacija je bila čest učesnik planetarne fudbalske smotre, a 1975. godine Peru se okitio titulom najbolje reprezentacije na južnoameričkom kontinentu. Simbol tog Perua i čovjek koji je bio aktivan učesnik svih tih događaja je Teofilo Kubiljas, najbolji peruanski fudbaler svih vremena.
Rođen u Puente Piedri, predgrađu Lime, 1949. godine, Kubiljas je još kao dječak počeo da trči za loptom, sanjajući crveno-bijeli dres nacionalnog tima. Sa lokalnih ulica put ga je odveo u Hurakan Bojse. Malo je podataka koji govore o njegovom boravku u Bojsima. Nakon jedne prijateljske utakmice napušta tim i 1966. sa 16 godina odlazi u Alijancu iz Lime, najstariji i najuspješniji klub u Peruu, gdje počinje jedna od najljepših priča peruanskog fudbala.
Dolazak u novi, veliki klub nije poremetio Kubiljasa. El Nene (dječak), kako su ga novi saigrači nazvali zbog njegovih godina i dječjeg osmijeha, brzo se uklapa u novu sredinu - već u prvoj sezoni postaje najbolji strijelac šampionata sa 19 pogodaka na 23 utakmice. Isti uspjeh ponovio je i 1970. godine kada se 22 puta upisao u listu strijelaca na 27 utakmica.
“Izlazio je na teren da bi se zabavljao“, govoril su saigrači o El Neneu.
Uporedo sa klupskom, Kubiljas je ispisivao bajku i na reprezentativnom nivou.
Reprezentacija Perua godinama nije bilježila zapažene rezultate. Osim učešća na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. i osvajanja prvenstva Južne Amerike 1939. Peru nije ostvario neki zapažen rezultat na reprezentativnom nivou.
Priliku da ostvare nešto više Peruanci su dobili 1970. u Meksiku. Put do prvenstva nije bio lak. Trebalo je u kvalifikacijama proći grupu u kojoj su bili Argentina i Bolivija.
31. avgust 1969. – stadion “Bombonjera“ u Buenos Ajresu. Fudbalerima Perua neophodan je bod protiv velikog rivala. Argentincima je za put u Meksiko potreban trijumf (pobjeda je tada donosila dva boda). Crveno-bijeli sa igračem manje uspjevaju da odole velikom rivalu (2:2). Prekinut je post dug 40 godina, predvođeni sa klupe legendarnim Didijem, Kubiljas i saigrači obezbijedili su učešće na Mundijalu. Uslijediće dani koji će mladog Kubiljasa promovisati u nacionalnog heroja.
Mundijal u Meksiku 1970. – prvi direktni televizijski prenosi, čuveni navijački talasi, najbolji Brazil svih vremena i Peru koji je došao da se pokaže u najboljem izdanju.
Duelom Meksika i Sovjetskog Saveza 31. maja prvenstvo je i zvanično počelo. Do susreta Perua i Bugarske ostala su dva dana. Oko 15:30 časova tog posljednjeg dana maja, dogodila se najveća prirodna katastrofa u istoriji Perua. Zemljotres jačine 7,9 stepeni po Rihteru potresao je državu. Stradalo je oko 70.000 ljudi, ogroman broj ostao je bez krova nad glavom. U Peruu tuga i žalost, u Meksiku među igračima nevjerica i pitanje da li učestvovati na Mundijalu. Meč sa Bugarima je bio blizu, odlučeno je da nema povlačenja sa prvenstva.
Ako je i prije turnira postojala sumnja u Kubiljasovo umijeće, meč sa Bugarima je otklonio svaku dilemu. Postigavši treći, odlučujući gol u trijumfu Perua (3:2), Kubiljas je nagovijestio da će biti jedna od zvijezda šampionata. El Nene postiže dva gola u pobjedi nad Marokom (3:0) i gol u porazu od Zapadne Njemačke (1:3). Obezbijeđen je prolaz u četvrtfinale i duel sa najboljim timom Brazila – onim Peleovim.
U četvrtfinalu Peruanci nijesu mogli puno toga da pruže - Pele, Klodoaldo, Tostao, Žairzinjo, Rivelinjo, Luis Alberto i društvo bili su nepremostiva prepreka. Peru je završio učešće, Brazil je nastavio put ka tituli.
Sa postignutih pet golova na turniru, Kubiljas je proglašen za najboljeg mladog igrača, uvršten je u idealnu postavu, a najveće priznanje stiglo je od Pelea. Upitan nakon turnira da li će učestvovati i na narednom Mundijalu u Njemačkoj 1974. godine, Pele je dao odgovor koji se i danas citira u Peruu.
“Ne, ali ne brinite. Imam nasljednika. To je Teofilo Kubiljas“, kratko je rekao Pele.
Svoj potencijal Kubiljas je dokazivao i poslije Meksika. 1972. bio je najbolji strijelac Kopa Libertadoresa sa šest pogodaka, ali to nije pomoglo Alijanci da prođe grupnu fazu. Proglašen je za najboljeg južnoameričkog fudbalera te godine. Uslijedio je put u Evropu 1973. na humanitarni meč najboljih južnoameričkih i evropskih igrača u organizaciji UNICEF-a. Nakon izvođenja penala slavio je južnoamerički sastav 3:2 (4:4 u regularnom dijelu). Kubljas je postigao pogodak. Nakon ovog meča Peruanac je prešao u švajcarski Bazel. Postojala je mogućnost da Kubiljas obuče dres Barselone, ali se tim iz Katalonije u posljednjem trenutku odlučio za njegovog reprezentativnog kolegu Uga Sotila.
U Bazelu Kubiljas ostaje samo pola godine. Daleko do Perua, u hladnoj Švajcarskoj, El Nene se ne snalazi. Takvu situaciju koristi Porto i u drugoj polovini 1973. godine Kubiljas napušta Bazel i odlazi u toplije krajeve. U dresu Porta do 1976. postiže 65 golova na 129 utakmica.
U međuvremenu reprezentacija Perua propušta prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj 1974. godine. Didja na klupi mijenja Markos Kalderon. Sa Kalderonom Peru 1975. osvaja prvenstvo Južne Amerike. Čile i Bolivija u grupi bili su laki protivnici. U polufinalu je savladan Brazil, dok su u finalu Kubiljas i drugovi bili bolji od Kolumbije.
Nakon evropske odiseje Kubiljas odlučuje da je vrijeme za povratak kući, u Alijancu.
El Neneov povratak u Alijancu djelotvorno je djelovao i na peruansku reprezentaciju. Ponovo je izboren plasman na Svjetsko prvenstvo. Ovog puta domaćin je bila Argentina, a Kubiljas je ponovo oduševio fudbalsku javnost.
Peruanci su u Argentini 1978. u prvoj fazi igrali u grupi sa Škotskom, Holandijom i Iranom, a još se prepričava meč sa Škotima i maestralana uloga Kubiljasa.
Na stadionu u Kordobi, Škoti prvi dolaze do vođstva u 19. minutu preko Džordana. Kueto je izjednačio dva minuta prije odlaska na odmor, a neriješen rezultat, uz promašen penal Škotske, ostao je na snazi sve do 70. minuta kada je desetka Perua još jednom očarala fudbalski svijet – snažnim udarcem sa dvadesetak metara , desnim spoljnim dijelom stopala Kubiljas dovodi Peru u vođstvo. A onda, šest minuta kasnije magija. Slobodan udarac za Peru sa nekih 17, 18 metara. Golman Škotske Alan Rog namjestio je živi zid. Munjante je preskočio loptu, Kubiljas se zaletio i proslijedio loptu pored živog zida u mrežu.
“Kada sam vidio Kubiljasa kako izvodi slobodne udarce, poželio sam da i ja to isto činim“, rekao je jednom prilikom paragvajski čuvar mreže Hoze Luis Čilavert i sam poznat da se tokom karijere nije libio da izvodi slobodnjake.
“Didi je najzaslužniji za moju tehniku izvođenja slobodnih udaraca“, govorio je Kubiljas.
Nakon početnog uspjeha protiv Škotske, Peru je remizirao sa Holanđanima (0:0), a zatim lako savladao Iran (4:1). Protiv Iranaca Kubiljas postiže het-trik. Obezbijeđen je plasman u narednu fazu takmičenja.
U drugoj fazi Peru nije imao toliko uspjeha. U novoformiranoj grupi Argentina, Brazil i Poljska bili su bolji, a i dalje se meč protiv Argenitne smatra kontroverznim. Naime, Argentina je trebalo da savlada Peru sa četiri gola razlike da bi, kao prvoplasirana u grupi, prošla u finale ispred Brazila. “Gaučosi“ su slavili 6:0, a neki i dalje smatraju da je argentinska vojna hunta generala Videla odigrala glavnu ulogu u tom meču. Neslavan završetak takmičenja za Kubiljasa i drugove.
Nakon nastupa u Argenitni, Kubiljas mijenja klupske boje i odlazi u SAD, gdje je nastupao za Fort Loderdejl. U istom timu igrali su i Gerd Miler i Džordž Best.
Uslijedio je odlazak na treći Mundijal. Jedini preostali član generacije koja je 1970. igrala u Meksiku, predvodio je tim u Španiji 1982. Ipak, Peru takmičenje završava neuspješno. Remi sa Kamerunom i Italijom, uz poraz od Poljske označili su kraj avanture.
Kubiljas je posljednje godine karijere provodio na relaciji SAD-Peru, a njegov posljednji povratak u Alijancu 1987. vezan je za jednu avionsku nesreću.
Osmog decembra 1987. ekipa Alijance, u tom trenutku lider šampionata, vraćala se sa meča protiv Deportivo Pukalpe kada je avion, Foker F-27, u kojem su bili igrači pao u Pacifik, šest milja daleko od odredišta. U nesreći su poginuli svi putnici i članovi posade, osim pilota.
U toj situaciji, Kubiljas je pokazao koliko je veliki i 1987. pristaje da se, u 37. godini, bez nadokande pridruži Alijanci. Odigrao je 13 mečeva i postigao tri gola. Heroj navijača, igrač koji je prve ozbiljnije fudbalske korake napravio u tom timu, vratio se i svojoj drugoj porodici pomogao u procesu oporavka.
Karijeru je završio 1989. Peruanski Pele, učesnik tri Mundijala, osvajač Kopa Amerika, akter najvećih uspjeha peruanskog fudbala 2008. je uvršten u najbolji tim Južne Amerike u posljednjih 50 godina. Međunarodna fudbalska federacija za istoriju i statistiku (IFFHS) uvrstila ga je među 50 najboljih igrača svih vremena. Dugo je bio i najbolji strijelac Perua, ali ga je nedavno pretekao heroj mlađih generacija, Paolo Gerero.
“Kada bih se opet rodio i mogao da biram, ponovo bih izabrao da se bavim fudbalom. Izabrao bih Peru za svoj narod, Puenta Piedru kao svoj okrug i Alijancu kao svoj klub“, izričit je veliki Teofilo Kubiljas.
Bonus video:
