Kraj osamdesetih godina prošlog vijeka bilo je uzbudljivo razdoblje svjetskog fudbala. Maradona je 86' u Meksiku bacio pod noge cijelu planetu, ali je istovremeno stasavala generacija njemačkih fudbalera koja će četiri godine kasnije skinuti Argentince sa trona - sa Mateusom, Bremeom, Klinsmanom, Felerom...
I dok je Arigo Saki sa Milanom patentirao sistem bez libera koji će zauvijek promijeniti fudbal, oslonivši se na vođe evropskog šampiona Holandije iz 88' (Gulit, Van Basten, Rajkard), u dalekom Čileu rođena je ekipa kojoj nije bilo suđeno da pokori svjetski fudbal.
Srebrni jubilej zlatne generacije
Juče se navršilo tačno 25 godina od kako je omladinska reprezentacija SFR Jugoslavije postala svjetski šampion u Čileu.
Legendarna generacija eks-ju tinejdžera, koja i danas živi pod nadimkom “zlatni Čileanci”, savladala je u finalu Zapadnu Njemačku sa 5:4 nakon izvođenja penala, pošto je regularni tok meča završen neriješeno 1:1.
U plejadi nadolazećih asova sa Bobanom, Prosinečkim, Šukerom, Štimcem i ostalima, selektor Mirko Jozić se oslonio i na petoricu Crnogoraca: Predraga Mijatovića, Dragoja Lekovića, Ranka Zirojevića, Branka Brnovića i Slavišu Đurkovića.
Događaja o kojem je juče pisala i Fifa na svojoj službenoj stranici, za “Vijesti” se prisjetio standardni čuvar mreže “Čileanaca”, sada trener golmana crnogorske reprezentacije Dragoje Leković.
"U Čile smo otputovali bez svijesti da smo favoriti, ili da smo među favoritima za zlato. Znali smo snagu evropskih selekcija, poput Zapadne ili Istočne Njemačke, Italije ili Bugarske, ali kakav je Čile, kakvi su Brazilci ili Kolumbijci, nismo imali pojma", kaže Leković.
Godinu prije Mundijala u Čileu, u Subotici je 1986. održano Evropsko prvenstvo za omladince. Jugoslavija je bila tek peta.
"Eliminisani smo od Istočne Njemačke, ali ja tada nisam branio, jer sam bio u vojsci. Sjećam se da je nakon tog prvenstva izvršena dodatna selekcija i da su se timu priključili igrači koji su rođeni 1968. i 1969. godine".
Prvi meč na Mundijalu Jugoslavija je odigrala sa Čileom.
"Domaćin je za nas bio potpuna nepoznanica. Sjećam se da je bila kiša, a da je na stadionu koji prima 80 hiljada gledalaca bilo otprilike 60 hiljada. Slavili smo 4:2, baš kao što smo i u preostala dva meča u grupi dali po četiri gola - Australiju smo dobili 4:0, a Togo 4:1. Znali smo da imamo kvalitet, ali ni nakon mečeva u grupi niti nam je bilo jasno da smo favoriti", kaže Leković.
A onda je stiglo četvrtfinale sa Brazilom i velika pobjeda Jugoslavije 2:1.
"Tek nakon te utakmice postali smo svjesni da smo mnogo jaki. Gubili smo na poluvremenu 1:0, da bi početkom nastavka Mijatović izjednačio, a Prosinečki u 90. minutu postigao gol iz slobodnog udarca za 2:1. Bio je strašan gol, pucao je u golmanov ugao. Sjećam se da je golu prethodio faul zbog kojeg je Boban iznesen sa terena, a kako smo već bili izvršili dvije izmjene, ostali smo sa desetoricom. Da Prosinečki nije dao gol igrali bi se produžeci i vjerovatno bi izgubili", prisjeća se Leković.
Nakon velike osvete Istočnoj Njemačkoj u polufinalu (pobjeda 2:1 golovima Šukera i Štimca, za Njemce je pogodio Matijas Zamer) stiglo je veliko finale sa Zapadnom Njemačkom. Na Nacionalnom stadionu u Santijagu okupilo se 65 hiljada gledalaca.
"Finale smo igrali bez tri igrača: Mijatovića, Prosinečkog i Štimca. Možda je malo ružno reći, jer svi igrači dali veliki doprinos, ali njih trojica su bili možda i najvažniji igrači za naš tim. Ipak, i bez njih smo se potajno nadali da možemo do trona", ističe Leković.
Boban je u 85. minutu doveo Jugoslaviju u vođstvo, ali je Viteček poravnao u 87. Uslijedili su produžeci, pa penali. Dragoje Leković je odbranio prvi šut Zapadnjih Njemaca, dok su drugi dio posla odradili fudbaleri:
"Pogodila su sva petorica igrača: Pavličić, Brnović, Šuker, Zirojević i Boban. Nevjerovatno je da su svi fudbaleri imali takvu koncentraciju i preciznost, s obzirom na iscrpljujuću utakmicu, kao i pritisak koji finale nosi sa sobom", kaže Leković.
Kako je rođena legenda
Boban je pogodio peti penal, i Jugoslavija je postala svjetski prvak. Ali umjesto jakog seniorskog tima, u Čileu je rođena legenda - samo tri godine kasnije SFRJ je počela da se raspada u ratnom vihoru.
"Mi smo kao seniori imali samo jedno veliko takmičenje da zajedno pokažemo koliko možemo. Ali, Mundijal u Italiji 1990. godine ipak je došao prerano - seniorskom timu priključeni smo bili samo Prosinečki, Šuker, Jarni i ja kao treći golman", kaže Leković.
Euro u Švedskoj 1992. godine bila je velika šansa, koja nikad nije dočekana...
"Nakon Čilea bila je izvršena dodatna selekcija, pa su tu bili i Bokšić, Jugović, Mihajlović. Da ne pominjem još starije, Savićevića i Stojkovića, koji su već bili zvijezde evropskog fudbala. Imali bismo nevjerovatano jak tim, ne samo u Švedskoj 1992, već i na još tri velika takmičenja - U Americi 1995, Engleskoj 96. i Francuskoj 1998. Ne kažem da bismo bili prvaci, ali bi igrali ozbiljnu ulogu. U najvećem problemu tu bi bio selektor, kako da od takvih fudbalera izabere idealnih 11. Ubijeđen sam, međutim, da bi Ivica Osim izbalansirao i takav tim", zaključio je Leković.
Zirojević: Bobana sam pustio da šutira peti
Ranko Zirojević, jedan od petorice Crnogoraca među “Čileancima”, dao je pečat osvajanju zlata sigurnim šutem u penal-ruletu finalne utakmice protiv Zapadne Njemačke.
"Selektor Mirko Jozić je bio odlučio da ja šutiram peti i spremao sam se za završni penal. Onda mi je prišao Zvone Boban i zamolio me da se zamijenimo - da ja pucam četvrti, a on posljednji. Rekao sam da nema problema, samo neka se dogovori sa Jozićem. Ne sreću, pogodili smo i on i ja, kao i svi ostali što su šutirali", kaže Zirojević i ističe da nije imao tremu:
"Ne, imao sam jako samopouzdanje, kao i svi ostali fudbaleri. Unaprijed sam odlučio gdje ću da šutiram, u golmanovu lijevu stranu, poluvisoko. E tek pošto sam dao gol, onda su mi se noge “odsjekle”, jedva sam stigao do centra", kaže Zirojević i podsjeća se koliko je ekipa bila “vesela i karakterna družina”.
"Nas je spajao jedan jezik - fudbalski. Krasila nas je sjajna atmosfera na treninzima, u hotelu, avionu... Sve smo to uspjeli da prenesemo na teren i bili smo stvarno “paklena” ekipa. Reprezentacija je, po Zirojeviću, bila ispraćena skepsom, dočekana je lovorikama.
"U Čile nas je ispratio samo jedan čovjek - Miljan Miljanić. Kad smo se vratili čekala nas je masa ljudi, prvo u Beogradu, a onda i nas u Podgorici", prisjetio se Zirojević.
Bonus video:
