Zapadna Njemačka je 1974. postala prvak svijeta i ujedinila dvije najznačajnije krune u „najvažnijoj sporednoj stvari”.
Dvadeset šest godina kasnije, Silvan Viltor i David Trezege su kreirali magični preokret protiv Italije u finalu Evropskog prvenstva u Holandiji i Belgiji i doveli tu generaciju Francuske u red velikana svjetskog fudbala...
Deceniju nakon uspjeha Zinedina Zidana i društva, fudbaleri Španije su došli na jug Crnog kontinenta, u Južnoafričku republiku, da pokušaju da postanu treći apsolutni vladari fudbala. Prvi Mundijal u Africi, koji se igrao na 10 stadiona u devet gradova, nije dobro počeo po tim Visentea del Boskea.
Švajcarska je ni iz čega došla do gola (strijelac Želson Fernandeš) i već su počele priče da je Luis Aragones nezamjenjiv...
Ali, ni velika presija medija, ni zaglušujući zvuk vuvuzela, ni „napaljeni” protivnici... Ništa više nije moglo da zbuni prvake Evrope. Doduše, igra nije bila spektakularna kao dvije godine ranije u Austriji i Švajcarskoj, a Španci su rezultatima i načinom na koji su dobijali utakmice više ličili na Italijane 2006. u Njemačkoj, nego na sebe kada su išli u pohod na Stari kontinent.
Nakon startnog poraza od tima Otmara Hicfelda, vedete Barselone i Reala, uz pomoć tek poneke uzdanice drugih klubova iz Primere i Premijer lige, završile su posao u grupi H pobjedama nad Hondurasom (2:0) i Čileom (2:1).
U osmini finala i četvrtfinalu heroj je bio David Vilja, koji je postizao po jedan gol, sasvim dovoljan za pobjede nad Portugalom, odnosno Paragvajem. Južnoamerikanci su pružili odličan otpor, držali se do samog finiša, ali je srca Larise Rikelme i ostalih živopisnih navijača pocijepao El Guahe u 83. minutu...
U polufinalu je čekala Njemačka, željna osvete za poraz u finalu Eura na bečkom „Ernst Hapelu” dvije godine ranije. „Elf” je blistao do tada na jugu Afrike, pogotovo nakon neočekivanog poraza od Srbije (1:0).
U osmini finala je „progutana” Engleska (4:1), mada bi možda sve bilo drugačije da nije poništen čist gol Franka Lampardana isteku prvom poluvremena za 2:2. U četvrtfinalu je čekala Argentina, koja se uzdala u Lionela Mesija, ali se najbolji fudbaler svijeta nije vidio na terenu.
Njemci su slavili sa nestvarnih 4:0, a Miroslav Klose se sa dva gola potpuno približio Ronaldu na listi najboljih strijelaca svjetskih prvenstva. I umjesto osvete za bečku tragediju, tim Joakima Leva je ponovo izgubio od Španije sa 1:0, a ulogu egzekutora od Fernanda Toresa je preuzeo Karles Pujol.
U finalu je čekala Holandija. Tim Berta van Marvajka je do završne predstave u „Soker sitiju” u Johanesburgu stigao sa svih šest pobjeda (u nokaut fazi rušio Slovačku i Brazil sa po 2:1, a Urugvaj sa 3:2).
Ratnički duh, koji se najbolje ocrtao u divljačkom startu Najdžela de Jonga nad Ćabijem Alonsom, držao je „lale” u igri sve do 116. minuta, a onda je četvrti put zaredom jedan gol bio dovoljan Španiji za neviđeno slavlje.
Heroj nacije je postao Andres Inijesta, koji je i u trenutku slavlja mislio na svog velikog druga, kapitena Espanjola Danija Harkea, koji je preminuo u avgustu 2009. od srčanog udara.
Nakon što je dao gol vrijedan trofeja „Žila Rimea”, Inijesta je skinuo dres, a na majici je pisalo „Dani Jarque siempre con nosotros” („Dani Harke je uvijek sa nama”)...
Treće mjesto osvojila je Njemačka, a četvrto Urugvaj, predvođen sjajnim Dijegom Forlanom, autorom pet golova.
Urusi su u četvrtfinalu uz ludačku sreću prošli Ganu Milovana Rajevca, najveći senzaciju SP. "Crne zvijezde" su gledale u oči plasmanu u polufinale - prvom neke afričke reprezentacije ikada, lopta je letjela ka golu, ali se ispriječila ruka Luisa Suaresa.
Rezultat 1:1, penal u nadoknadi, sve je bilo spremno za slavlje - ali, Asamoa Gjan je pogodio prečku i snovi su se raspršili.
Uslijedila je penal serija u kojoj su, naravno, uspješniji bili Urugvajci.
Od ex-Yu selekcija, učestvovale su Srbija i Slovenija - i jedni i drugi završili su takmičenje u grupnoj fazi.
Bonus video:
