Budućnost je osvojila titulu u trenutku kada je najveći crnogorski klub bio na prekretnici, u bukvalnom smislu - nova, četvrta uzastopna sezona bez trofeja, u ligi za koju se prije šest godina smatralo da će Podgoričani uvijek šetnjom biti prvi, značio bi debakl od kojeg se “plavi” vjerovatno nikada ne bi oporavili.
Iako je titula za Budućnost u crnogorskoj šampionatu (u konkurenciji donedavno trećeligaških klubova SCG), definitivno sve osim podviga, slavljena je burno jer je toliko dugo čekana.
A tek će naredne sezone pokazati da li će najveći crnogorski klub zauzeti mjesto koje mu pripada, ili će se prva mjesta opet slaviti burno - ali svake prestupne godine...
Donosimo pet razloga zbog kojih je Budućnost takmičarsku 2011/12. godinu završila ispred konkurencije.
Kvalitet u napadu
Višak kvaliteta u napadu uvijek je Podgoričane izdavajao od rivala - bilo onih sa vrha ili sa dna tabele.
I nisu napad Budućnosti predvodili samo superefikasni Adrović (22 gola) ili nevjerovatno korisni Radonjić (14 golova i mnogo asistencija), ogromna podška stizala je iz veznog reda (Bošković čak 17 golova), čak i sa klupe (Golubović sedam, mnogi su bili odlučujući). Takođe, tamo gdje je na polusezoni stao Sanibal Orahovac, koji je otišao u Pahtakor, nastavio je Kojašević, isto tako zapaženim rolama.
Upravo zbog kvaliteta u napadu, Podgoričani su svaki meč igrali ofanzivno, na gol više. Otuda i fantastične brojke - nevjerovatna 82 gola (rekord do sada) i impozantna gol-razlika od plus 57!
Zahvaljujući golovima padalio su i ostali rekordi, po broju uzastopnih pobjeda, osvojenih bodova...
Trener Radulović
Budućnost je kod Radulovića uvijek igrala isto, u svakom od 33 meča - u formaciji 4-4-2, sa dva klasična napadača, dva krila i dva klasična vezna fudbalera.
To znači da trener Budućnosti nije birao rivale, igrao je isto i protiv posljednjeplasiranog Bokelja, od kojeg je ispao iz Kupa, i drugoplasiranog Rudara, kojeg je napao i u Pljevljima (2:2) i u Podgorici, kada mu je bio dovoljan i bod da sačuva prvo mjesto pred treći krug (0:2).
“Ruka” Miodraga Radulovića, trenera holandskog kova koji je iskustva sticao i u Portugalu (pomoćnik Željka Petrovića u Boavisti), Rusiji (pomoćnik Miodraga Božovića u Dinamu), ali i u Aziji, gdje je prevodio uzbekistanski Pahtakor, bila je vidljiva u igri podgoričkog tima.
Uostalom, samo Radulović zna koliko je teško biti prvi sa ekipom Budućnosti, čak i u Crnoj Gori. Zvuči paradoksalno, ali...
Očajna liga
Kvalitet crnogorskog šampionata bio je na očajnom nivou, ove sezone čini se lošiji nego ikada prije. Uz nedostatak pravih fudbalera, nespremnost da se šansa pruži mladima (čast izuzecima), na sve se nadovezala besparica - toliko velika da su svi klubovi jedva dočekali kraj šampionata.
Kada je Budućnost vezala deset pobjeda, u pojedinim momentima se činilo da će dobijati sve redom i naredne dvije godine. Ipak, nije moguće da se dobija uvijek, čak ni u Crnoj Gori.
Loš kvalitet lige nije pomogao samo Budućnosti da bude prva, već i Rudaru dva prati Podgoričane su stopu. Do pretposljednjeg kola...
„Raspad” rivala
Ovo je razlog koji je sprječavao Budućnost da ranijih sezona bude prva, naravno uz slabosti u svom dvorištu, kako u igračkim tako i u rukovodećim strukturama.
Podgoričani su, naime, u četiri od pet prethodnih sezona bili drugi jer su protivnici (Zeta, Mogren, Rudar pa ponovo Mogren), bili snažniji i uticajniji van terena, a ne samo na njemu.
Najveće rivale podgoričkog kluba za prvo mjesto su ove sezone pogodile takva stvari da se Radulovićevoj četi put ka prvom mjestu od početka otvarao. Pritom, muke Mogrena, koji je skoro bankrotirao, na polusezoni rasformirao tim iz prvog dijela a potom odustao od borbe za Evropu, su ništa pri problemima Rudara. Pljevljake je zadesilo nešto što nije nikoga u Evropi - od hapšenja predsjednika, do tragične smrti potrpredsjednika...
I pravo je čudo kako su izabranici Dragana Radojičića u takvim okolnostima bili vjeran pratilac Budućnosti do samog kraja.
Teorije zavjere
Oko podgoričkog kluba su se u finišu sezone nadvile priče koje se “stručno” nazivaju - teorije zavjere. Takve priče su bile toliko maštovite da se u krugovima bliskim klubu vjerovalo da “ovaj” ili “onaj” uvijek novčano motivišu rivale Budućnosti, kako bi zadovoljavajući svoje interese istovremeno pomogli trećem licu, ili klubu - Rudaru.
Priče su išle toliko daleko da su odluku Disciplinske komisije FSCG da zabrani prisustvo publike u derbiju sa Rudarom zbog incidenata navijača, u podgoričkom klubu opisali kao - lični interes. Nisu naveli samo čiji interes.
Osim nekoliko klubova, te pokojeg predsjednika u "kolo" protiv Budućnosti bili su uvezeni ljudi iz Saveza, čak i sudije.
A kada je tri kola prije kraja Lovćen u Pljevljima “otresao” Rudar, iako mu bodovi i nisu bili toliko potrebni, sve teorije zavjere pale su u vodu. Budućnost je počela da slavi titulu i niko takve priče više nije spominjao do kraja.
Zvuči pomalo čudno, ali teorije zavjere i pristup “svi su protiv nas”, objedinili su igrače i stručni štab Budućnosti u finišu sezone.
Galerija
Bonus video:
