Svaki veliki klub ima svog jedinstvenog heroja, fudbalera koji je simbol, koji se pamti, kome je rezervisano posebno mjesto u klupskoj istoriji.
Za Romu to je, bez sumnje, Franćesko Toti, ali su mečevi sa Liverpulom, u polufinalu Lige šampiona, vratili sjećanja 30-ak godina unazad i ponovo ispričali priču o prvom „Princu Rima“ i – njegovoj tragičnoj sudbini.
Priču o Agostinu di Bartolomeiju, kapitenu Rome u prvom i jedinom finalu Kupa šampiona, 1984. godine, upravo protiv Liverpula.
Tačno deset godina kasnije, na dan najtežeg poraza u istoriji rimskog kluba, 30. maja 1994, Di Bartolomei je izvršio samoubistvo, bespomoćan i pomalo zaboravljen.
Rođen u Rimu, dijete siromašnih predgrađa vječnog grada, za Romu je potpisao kada je imao 14 godina, a u prvom timu je dobio šansu kao 18-godišnjak. Trener je bio Nils Lidholm, koji je imao hrabrosti da mladom igraču gurne u vatru umjesto dugogodišnjeg kapitena i ljubimca navijača Franka Ćića Kordove.
Vatreni Rimljani nisu vjerovali Lidholmu i dječaku, koga su, kako su pisali italijanski mediji, nakon poraza od Juventusa u gostima, izvukli iz vozila, imali prilično neprijatan razgovor sa njim, a kasnije su se pojavile priče i da je dobio i nekoliko šamara.
Morao je da ode u drugu ligu na kaljenje, u Vićencu, Kordova se vratio u prvu postavu. Ali, ko bi pretpostavio da će Kordova kasnije preći u redove najljućeg mogućeg rivala - Lacija, a da će Agostino postati jedna od legendi Rome.
Imao je nadimke Diba, Nino i Ago, a igrača kojeg su najviše kasnije upoređivali sa njim je bio Andrea Pirlo. Niko nije ni spominjao njegovu brzinu, jer je sve ostalo radio - perfektno.
„On se nikada na terenu nije pomjerio ako za to nije bilo neke prevelike potrebe“, opisao ga je efektno Lidholm.
Di Bartolomei je bi lider ekstremno talentovanog tima Rome, mozak ekipe u kojoj je igrao sa Karlom Anćelotijem i Brunom Kontijem, te Brazilcima Toninjom Serezom i Falkaom, koji je 1983. godine osvojio skudeto, na koji se čekalo više od četiri decenije, a tek drugog u istoriji kluba.
Godinu kasnije, Grem Sunes i on predvodili su fudbalere Liverpula i Rome u finalu Kupa šampiona
Gubila je vučica 1:0, golom Fila Nila. Izjednačio je Roberto Pruco, penali su odlučivali šampiona. Stiv Nikol iz Liverpula prebacio je gol. Tenzije su bile toliko jake da je Franćesko Gracijani počeo da plače dok se spremao da šutira. Di Bartolomei mu je uzeo mu loptu, rekao mu da se vrati i šutirao umjesto njega. Bio je siguran, ali su kasnije promašili Bruno Konti i upravo Gracijani. Liverpul je slavio, Rim je plakao...
Nije prošlo mnogo, a i on je u suzama napustio klub. Finale Kupa šampiona bila je njegova posljednja utakmica u dresu voljenog kluba. Sven Goran Erikson ga je otpisao, a Milan ga dočekao kao zvijezdu...
Odlazak iz Rome nije prebolio, nije to bio više onaj isti Ago... Ni igrač, ni čovjek.
Tri sezone je proveo u Milanu, igrao za Ćezenu i Salernitanu, gdje je 1990. završio karijeru.
Po završetku karijere je imao velike planove. Završio je školu za trenera, otvorio fudbalsku akademiju, ali poziv kluba, koji je volio i kome je služio 15 godina, nije dobio...
Ni poslovi nisu krenuli onako kako je planirao, finansijski problemi su ga sputavali, osjećao je da je zaboravljen, da je slava koju je imao bila samo paravan za život nakon fudbala i Rome.
Bio je 30. maj 1994. godine, tačno deset godina od rimskog finala, ispratio je u školu sina Luku i jednim od dva pištolja „Smit i Veson“ pucao sebi u srce. Na mjestu je ostao mrtav.
Možda se moglo i naslutiti da o tome razmišlja, kada je najboljem prijatelju Antoniju Macanotiju komentarisao samoubistvo biznismena Raula Gardinija.
„Nije trebalo da gađa u glavu. Puca se srce, samo tako si siguran da ćeš odmah ostati mrtav“, sjetio se kasnije Macanoti.
Kasnije je on tako i uradio, pravo sebi u srce, a ostavio je samo oproštajnu rečenicu.
„Nalazim se u tunelu iz kojeg ne vidim izlaz.“
Imao je samo 39 godina.
Đakomo Losi je bio prvi pravi kapiten Rome, koji je proveo cijeli život u klubu, nakon njega to je bio Franćesko Toti, ali je i Agostino di Bartolomei volio Romu više od života.
Odigrao je 310 mečeva i postigao 69 golova. Glavni teren sportskog kompleksa Rome nosi njegovo ime. Izabran je u najboljih 11 igrača kluba svih vremena.
U Italiji je ostao upamćen i kao najbolji fudbaler, koji nikada nije igrao za reprezentaciju.
Bonus video:
