Izgleda kao da je upravo sišla sa modne piste. Manekenske građe, plavih očiju i nešto duže plave kose, obučena po italijanskoj modi i sa italijanskim akcentom. Ali, ne, nije manekenka.
Ona igra fudbal! I to profesionalno. Već šest godina je u Italiji, prije toga četiri godine igrala je u niškom Mašincu. Za one koji se ne sjećaju da su „Vijesti” pisale o njoj, malo podsjećanje - Marija Vukčević je prva Crnogorka koja je počela profesionalno da se bavi fudbalom, koja je igrala za reprezentaciju SCG, a sa 16 godina bila i najmlađa učesnica Lige šampiona, igrajući za Mašinac.
„Au, kako je dobro igrala. Mogla je sa loptom što god poželi, žonglirala je duže nego svi mi. Izlazili su na prozore da je gledaju”, komentarišu njeni saigrači iz mlađih kategorija dok je Marija stasavala u Podgorici.
Ni teške povrede (prednji ukršteni ligamenti i meniskus) nijesu je odvojili od najveće ljubavi. Samo je dres Breše (tima iz Serije A), zamijenila plavo-žutim bojama ekipe Real Marsiko, tima iz Potence, grada sa juga Italije.
Idol mi je Brazilac Ronaldo, a Kristijana Ronalda volim više od Mesija zbog rolanja lopte, “bicikla”, koje i ja volim da uradim na utakmici
- Prošle godine igrala sam za Brešu, ali poslije teških povreda odlučila sam da odem u Real Marsiko, koji je u Seriji B, da bih igrala non-stop i što lakše se vratila u formu. Trenutno smo sedmi na tabeli i borimo se za ulazak u Seriju A2, jer četiri tima idu u veći rang. Na 11 utakmica ove sezone dala sam sedam golova, igram polušpica i potpuno sam zadovoljna - kaže za „Vijesti” Marija Vukčević, koja je na nekoliko dana došla do Podgorice.
Ronaldo ispred Mesija
- Idol mi je Brazilac Ronaldo, a Kristijana Ronalda volim više od Mesija zbog rolanja lopte, “bicikla”, koje i ja volim da uradim na utakmici. Najviše volim “desetku” na dresu, zbog Dejana Savićevića koji mi je puno pomogao da odem u Italiju i još jednom mu se zahvaljujem na tome, i što sam kao mala voljela taj broj. Nosim i “devetku”, ali “desetka” mi nekako ljepše stoji, jer nisam klasičan špic. Više sam polušpic, sviđa mi se da asistiram, specijalnost su mi “slobodnjaci”.
I pored povreda, čelnici Breše željeli su da je zadrže, imala je još nekoliko interesantnih ponuda, ali je odlučila da ih, za sada, ostavi po strani.
- U Breši su htjeli da ostanem, da produže ugovor sa mnom, a zvali su me i iz Rome i Lacija. Ali, poslije povrede ligamenata a ovog ljeta i meniskusa, odlučila sam se za Seriju B, da bih igrala i stopostotno se oporavila. Jednostano, želim da dostignem maksimalni nivo forme, pa da iduće godine pređem u neki veći klub.
Kaže da se ženski fudbal sada mnogo ozbiljniji doživljava u Italiji nego prije šest godina, kada je došla u Leće (nakon Lećea igrala još za Materu, Bari, Frankavilja fontanu, Brešu i sada Real Marsiko).
- Počeli su više da ulažu u ženski fudbal. Nije kao muški, ali osjeća se napredak. Naporno treniramo pet puta nedjeljno, plus utakmica, dok je nekada bilo svega tri treninga u sedam dana. No, ja sam i tada trenirala svakodnevno i u teretani i sa loptom.
Žao mi je što Crna Gora nema žensku reprezentaciju. Nadam se da će je jednog dana biti, ali teško da ću ja moći da igram, ko zna koliko ću tada imati godina. Ko zna, možda ću nekada voditi reprezentaciju
Iako će u aprilu napuniti tek 25 godina, Marija je već odlučila da će u fudbalu ostati i kada završi igračku karijeru.
- Radim kao trener u školi fudbala, radila sam sa djecom i u Breši, gdje je ukupno bilo 360 djevojaka. I moj sadašnji klub otvara školu fudbala, i tu ću da radim sa djecom. U martu dobijam i licencu za trenera, tako da planiram da jednog dana vodim neki ženski klub u Italiji.
Reprezentacija samo želja
- Žao mi je što Crna Gora nema žensku reprezentaciju. Nadam se da će je jednog dana biti, ali teško da ću ja moći da igram, ko zna koliko ću tada imati godina. Ko zna, možda ću nekada voditi reprezentaciju.
S obzirom na to da je igrala sjajno za Mašinac iz Niša, Vukčević je imala ponudu da zaigra za reprezentaciju Srbije.
- Imala sam ponudu, ali pošto sam Crnogorka, ne bih mogla da igram za nekog drugog.
Osim Savićevića, o kojem priča u superlativima, nikada joj se niko od crnogorskih sportskih funkcionera nije javio, a ni kada je sa Mašincem igrala Ligu šampiona nije ušla u izbor za bilo kakvu nagradu.
- Da nije bilo Dejana, vjerovatno bih još igrala u Srbiji. On me poveo u Leće i jedini se pobrinuo za mene. Niko drugi me nije kontaktirao, kao da ne postojim. A nije mala stvar igrati i davati golove u Ligi šampiona, osvojiti četiri titule prvaka države i tri kupa, igrati u reprezentaciji...
Jovetićev dres mi donosi sreću
Dok je igrala u Lećeu, Marija je upoznala Mirka Vučinić, u međuvremenu se i Stevan Jovetić preselio na Apenine. - Upoznala sam i Mirka i Stevana, odlični su momci i baš sam zadovoljna što ima neko iz Crne Gore da igra fudbal u Italiji. Tamo na njih gledaju kao na izuzetne talente, prijatelji me često pitaju da ih upoznam sa njima. Uvijek je lijepo čuti kada se u superlativima govori o nekome iz tvoje zemlje. Jovetić mi je dao dres Fiorentine sa utakmice protiv Bajerna, koju sam išla da gledam, i uvijek ga obučem dan pred utakmicu. To mi donosi sreću, jer kada sam prvi put to uradila, takođe je bilo dan pred utakmicu, sjutradan sam dala dva gola. Od tada ne mijenjam ritual.
Trenirala sa Simonom, braćom Burzanović...
Fudbal je počela da trenira sa šest godina i vrlo brzo skrenula pažnju na sebe. „Ko je onaj mali, dobar je, pitali bi se tada, jer je Marija imala kratku kosu a igrala je sa dječacima. „To je Mario, naš novi član”, odgovarao je Janko Miročević, njen tadašnji trener. - Počela sam da igram sa braćom, Luka je igrao fudbal, Nikola sada igra za Mladost i prognoziraju mu lijepu karijeru, a i najmlađi Matija već trenira. Trenirala sam sa Simonom Vukčevićem, sa Igorom i Goranom Burzanović, Delićem, braćom Božović... Imala sam svoju svlačionicu. I sada često igram sa muškarcima, uglavnom mali fudbal. Sa drugovima koji igraju prvu i drugu ligu malog fudbala u Italiji igram skoro na svakom turniru.
Na terenu se ne trudim da budem elegantna, ali van terena sam kao svaka druga djevojka. Pratim modu, volim lijepo da se obučem, da lijepo izgledam
Kao pobjednici kvalifikacionog turnira, trebalo je da idemo u Napulj na turnir “Bira Moreti”, ali bilo mi je neprijatno da budem jedina djevojka pa sam odustala. Kada je u pitanju tehnika, i sada sam potpuno ravnopravna sa muškarcima, jedino što su oni fizički jači.
Van terena - kao i svaka druga djevojka
Na terenu se ne trudim da budem elegantna, ali van terena sam kao svaka druga djevojka. Pratim modu, volim lijepo da se obučem, da lijepo izgledam. Prošle godine u Breši su uradili kalendar sa našim slikama, sviđa mi se kako je sve to ispalo - ističe Marija, kojoj je fudbalska lopta od rođenja bila najdraža igračka. - Ponekad nisam smjela da idem sa braćom na fudbal, pitali su me što ne igram lastiš kao sve djevojčice nego baš fudbal. Majka se plašila da ću imati krive noge, ali evo, ostale su prave.
Galerija
Bonus video:
