Prije nešto više od mjesec dana, na utakmici Atletiko Madrid - Barselona bilo je 60.739 gledalaca. Igralo se na Atletikovom novom hramu fudbala, stadionu “Vanda Metropolitano”.
Atmosfera je bila veličanstvena, navijači su se oko stadiona okupili satima prije utakmice, bila je fešta na svakom koraku. I sve bi to bilo uobičajeno i normalno da nije u pitanju - ženski fudbal!!!
Tog 18. aprila 2019. godine postignut je svjetski rekord po broju gledalaca na nekoj utakmici ženskog fudbala...
I Crna Gora ima ženski fudbal. Mnogi, doduše, i ne znaju da on postoji. Naravno, niko ne živi u iluziji da na našim terenima može da se dogodi nešto slično, ali djevojke koje treniraju fudbal zaslužuju da im se pomogne.
Na svakom koraku i od strane svih. Fudbalski savez Crne Gore to i te kako radi, ali potrebno je da se uključe svi - navijači, mediji, privreda, država... Najvažnija sporedna stvar na svijetu morala bi da bude jednako važna i kada je u pitanju ljepši pol. A primjer iz Španije samo govori koliko ženski fudbal može da bude privlačan i atraktivan.
"Zahvaljujući Savezu imao sam priliku da gledam finale Svjetskog prvenstva do 20 godina u kojem su igrale Španija i Japan. Da nisam znao da su u pitanju djevojke, pomislio bih da gledam muški fudbal. To je tako kvalitetan fudbal. Brzina, agresivnost, lijepi potezi", kaže Mirko Marić, selektor svih ženskih fudbalskih selekcija Crne Gore i nastavlja u jednom dahu:
"Neko ko nije u ženskom fudbalu možda bi rekao da pretjerujem, ali stvarno je tako. Ili recimo u Švedskoj, Norveškoj i još nekim zemljama - ne mogu reći da se ženski fudbal izjednačio sa muškim, ali ljudi ga prate na istom nivou kao i muškarce. Volio bih da i kod nas više ljudi dolazi na utakmice, da prate, da gledaju, da mediji to malo bolje proprate, iako sam zadovoljan kako nas pratite. Vjerovatno bi to privuklo ljude da dolaze. Kad sam preuzeo reprezentaciju, djevojke iz A selekcije su se žalile kako ih malo ljudi gleda, kako nisu propraćene, a ja sam im rekao: „Ajde da mi napravimo da ljudi dođu da nas gledaju. Kako? Kad igramo utakmicu da damo maksimum, pa će njih pet gledalaca možda otići kući i reći komšijama kako su gledali neke djevojke koje se bore. Tako ćemo privući još pet ili 10 gledalaca na narednu utakmicu. Eto, to je način kako mi možemo da privučemo publiku”.
Kako ste zadovoljni trenutnim stanjem u crnogorskom ženskom fudbalu?
"Čini mi se da ide uzlaznom putanjom. Kad sam ja došao postojala su samo četiri kluba, sad ih već ima sedam. Normalno da je ženski fudbal kod nas još u povoju, da tako kažem, a vjerujem da će upravo podrška medija doprinijeti razvoju, jer bez medija ne možete razvijati ženski fudbal. Siguran sam da ima još prostora za razvoj, idemo korak po korak. To nije baš lak posao, ali uz ogromnu pomoć koju svi klubovi imaju od FSCG, vjerujem da će iz dana u dan biti sve bolje".
Imate zavidno iskustvo iz muškog fudbala, ali prvi put radite u ženskom. Kakva je razlika?
"Evo već godinu i tri mjeseca sam u ženskom fudbalu, tj. u ženskoj reprezentaciji. Drago mi je što sam selektor svih ženskih selekcija, jer tako imam najbolji uvid. U startu mi je bilo nekako neobično, ali navikao sam se, mogu da kažem da sam u ovom momentu zadovoljan i srećan što radim sa tim djevojkama. Jer iz dana u dan pokušavam da ih naučim nešto novo, nešto što su propustile... Ima mnogo specifičnosti u ženskom fudbalu, da ne ulazim u detalje, ali ogromna je razlika u odnosu na muški. Na kraju krajeva, žene su emotivnije. Gledao sam neku utakmicu i jedan od navijača kaže: „Vidi, ona plače.” Pa valjda je normalno da djevojka ili djevojčica koja dobije udarac plače".
U nekim sportovima djeca počinju da treniraju već sa četiri-pet godina, sa 10 zna da bude kasno... Kakva je situacija u ženskom fudbalu, do kada nije kasno da neka djevojčica počne da trenira?
"Mi smo tek od prošle godine uspjeli da oformimo reprezentaciju za djevojčice do 15 godina, nismo imali djevojčica od 12, 13 ili 14 godina. Sad ih imamo i od 10 ili 11. U principu, barem kod nas nikad nije kasno, jer ipak smo mi Crna Gora, gdje roditelji - kad su u pitanju fudbal i djevojčice - imaju neku barijeru, da je tako nazovem. Ima talentovanih djevojčica, a kad ih vidite da treniraju, shvatite koliko one to vole. U ženskom fudbalu nije problem do kad nije kasno da počnu da treniraju, nego je problem što dosta njih sa 19 godina napusti fudbal. Kada dođu do A selekcije, odu na fakultet, zaljube se ili nađu momka, pa on ne želi da mu djevojka trenira fudbal".
Do sada za roditelje nije bio problem da djevojčice šalju na rukomet, odbojku ili košarku, ali ipak jeste kada je u pitanju fudbal...
"Da banalizujem stvari, ali ako ja, ili još prije neki trener iz kluba, dođe kod roditelja čija je kćerka talentovana za fudbal, kod nas u Crnoj Gori svi će da kažu: „Pa čekajte malo”, „Iskriviće joj se noge”, „Ipak je to fudbal, to je grub sport”... Imaće neku zadršku. Ali, ako kod roditelja dođete i kažete da će djevojčica da igra rukomet, svi će reći: „Kako ne, neka ide”. A s druge strane kad pogledamo, rukomet je - čini mi se - grublji od fudbala. Problem je što je kod nas ženski fudbal još u povoju, što roditelji ne razumiju da je fudbal sport kao i svaki drugi, da djevojčice koje su talentovane za fudbal treba da se bave tim sportom. I da u tom sportu može da se napreduje. Ja imam dvije djevojke u A selekciji, Armisu Kuč i Slađanu Bulatović, koje igraju u Španiji, u Prvoj ligi. Jedna je u Albaseteu, druga u Malagi. Problem može da bude što naše djevojčice ili djevojke nisu dobro plaćene, pa kad napune 19 godina, kao što pomenuh, napuste taj sport".
Koliko ima djevojaka i djevojčica koje se bave fudbal?
"Da ne pretjeram, mislim da imamo oko 200-250 djevojčica koje se bave fudbalom, u svim klubovima i u svim selekcijama, počev od U15, pa do A selekcije".
Kakva je situacija u okruženju, u Srbiji, Hvatskoj, BiH, Makedoniji...?
"Makedonci su negdje kao mi, međutim, sve ostale reprezentacije iz okruženja, a tu naravno pričam i o mlađim selekcijama, u prednosti su u odnosu na nas. Prvo, jer su to veće države, a drugo i zbog toga jer su oni ženski fudbal malo ozbiljnije shvatili u posljednjih pet-šest godina. Skoro sam pričao sa ljudima iz Slovenije, njihove djevojke zajedno i treniraju i idu u školu. Kažem, mi pokušavamo da podignemo nivo na sve načine: kroz školski fudbal, kroz kampove koje počnemo u januaru, pa redom okupljamo djevojčice i djevojke od 13 do 19 godina. Tudimo se da ih je što više trideset, četrdeset, pa i 50 ako treba. Da vide kako je lijepo kad se okupe, kako je lijepo biti dio reprezentacije, kako je lijepo baviti se sportom, baviti se fudbalom".
Kako izgledaju takmičarske aktivnosti u Crnoj Gori?
"Postoji kadetska liga, ona se igra turnirski, a učestvuje šest klubova. U jednom danu igra se jedno kolo na Kampu FSCG. Omladinska liga ne postoji, ali imamo Prvu ligu sa sedam klubova, pa je po jedna ekipa slobodna prilikom odigravanja kola. Realno, mislim da bi za Crnu Goru osam klubova bilo dovoljno, s tim da sav kvalitet skupimo u tih osam klubova. Ja bih kao selektor bio srećan i da ih ima 15, ali za državu kao što je Crna Gora, kada je ženski fudbal u pitanju, mislim da bi bilo sasvim dovoljno osam klubova, ali da se ne rasipa kvalitet, da on bude skoncentrisan na, recimo, četiri kvalitetne ekipe koje bi mogle da pariraju jedna drugoj".
Kakvi su sada ciljevi i planovi, koja takmičenja nam predstoje?
"U aprilu imamo razvojni turnir za selekciju U17 u Staroj Pazovi, poslije toga imamo okupljanje A selekcije i igramo pripremne utakmice... Kvalifikacije počinju u drugoj polovini godine, u avgustu na startu kvalifikacija A selekcija igra u Njemačkoj, a u grupi su još Sjeverna Irska, Ukrajina i Grčka. Idu dvije selekcije. Nikada nismo osvojili bod u kvalifikacijama sa A selekcijom, još smo daleko od top klase, birani smo iz šestog šešira, tako da bi svaki bod, pa i gol bio zlatan. Reprezentacija U19 igraće od 1. do 9. oktobra u Holandiji u grupi sa domaćinom, Republikom Irskom i Ukrajinom. Selekcija U17 boriće se u Škotskoj sa domaćinom, Italijom i Sjevernom Irskom. Turnir će se održati od 13. do 21. oktobra. Prošle godine napravili smo pomak sa U17 selekcijom, djevojke su sada već u U19 selekciji, tako da se izdvojila ta talentovana generacija. Ali kada sam pomenuo specifičnosti ženskog fudbala, dešava se da neke odu, neke se negdje „izgube” u razvoju".
Pojedine igračice imaju ekstratalenat, ali treba nam ujednačen kvalitet
Selektor apostrofira i specifičnost koja je vezana za naše podneblje:
"Bili smo u Austriji i jedna moja igračica je sigurno bolja nego svaka njihova. Ali, u Austriji imate 11 jednakih igračica i onda ste osuđeni da izgubite od tima koji ima ujednačen kvalitet. E, to je problem. Moramo raditi po klubovima, jer reprezentacija zavisi od klubova. Mi se okupimo sedam ili 10 dana i za to vrijeme pokušavamo da ih savjetujemo, da im pokažemo koliko je bitna reprezentacija, koliko je lijepo biti dio nacionalnog tima, da bi one otišle u klubove i radile maksimalno, borile se za dres reprezentacije", zaključio je Marić.
Spisak reprezentacije do 19 godina
Golmani: Nikolina Perunović (Obilić), Ljiljana Potpara (Breznica), Anastasija Krstović (Budućnost).
Igračice: Ivana Joksović, Jelena Karličić, Jelena Tošić, Enida Bošnjak, Ana Knežević, Džejrana Čengić, Marica Bajić, Maja Miletić (Breznica), Jovana Nišavić, Marija Maraš (Obilić), Marija Vukanić (Cvetex), Milica Radulović (Mladost), Jelena Sarić (Ekonomist), Ana Backović, Jovana Miladinović, Nikolina Caković, Svetlana Bečić, Nađa Đurđevac (Budućnost)
Bonus video:
