Ljubiša Tumbaković, fudbalski trener, osvajač trofeja, čovjek koji je vodio i stvarao velike igrače.
Beograđanin, Srbin, gospodin kraj terena, a kažu - još veći van njega.
I ponosni selektor reprezentacije Crne Gore. Do juče...
Tumbaković je upao u vrtlog balkanskog brloga, nije bio jači od političko-nacionalističke igre, od pritisaka i prijetnji.
Prvi put u karijeri, koja nije kratka, bio je u situaciji da se i on i njegovi igrači plaše fudbala, da moraju da biraju - igra ili (miran) život.
Jasni i najblaže rečeno neprijatni signali iz njegovog Beograda da bi igranje utakmice sa Kosovom bilo svetogrđe, skrnavljenje, izdaja... bili su jači od fudbala i igre.
Tumbaković se davno izborio sa samim sobom, priznao je i da je meč sa Kosovom “noćna mora”, ali je profesionalno, te sa emocijama prema timu koji vodi i državi koju predstavlja, ušao u pripreme za utakmicu.
Nije, međutim, mogao da se izbori sa prijetnjama i mržnjom, prvo indirektnim (medijskim), pa i direktnim.
Strah bilo kakve vrste je emocija koju svaki čovjek ima, a strah u sportu ne bi smio da postoji.
Zato je razumljiva Tumbakovićeva odluka - to nije njegov teren, to nema veze sa fudbalom. Razumljiva je i odluka Filipa Stojkovića i Mirka Ivanića, fudbalera Crvene zvezde, koji nakon obaveza reprezentacije terba da se vrate - u Beograd.
Razumljivo je i ako je Tumbaković dobio otkaz, ako su Stojkoviću i Ivaniću zauvijek zatvorena vrata reprezentacije Crne Gore.
Sve je razumljivo osim - ludnice u kojoj živimo 30 i više godina.
Bonus video:
