U Brazilu sjutra počinje Svjetsko prvenstvo u fudbalu za igrače do 17 godina.
Na scenu stupaju budući asovi, za neki od njih uskoro će čuti cijeli svijet, ali ima i primjera da blistavi početak karijere i meteorski uspon ne znači mnogo.
Recimo, 1997. godine, na prvenstvu koje je održano u Egiptu, za najboljeg igrača proglašen je Španac Serhio Santamarija, koji je kasnije za prvi tim Barselone odigrao ukupno šest mečeva, jednom nastupio za mladu selekciju "furije".
Na istom turniru igrao je - Ronaldinjo, jedan od najboljih fudbalera svih vremena, koji, eto, nije, bar zvanično, bio najbolji u svom uzrastu, iako je Brazil osvojio titulu.
Prije 10 godina, na prvenstvu u Nigeriji, za najboljeg fudbalera turnira proglašen je Nigerijac Sani Emanuel, koga je odmah uzeo Lacio. Četiri godine kasnije Emanuel je završio karijeru, jer nije uspio u fudbalu - posljednji klub mu je bio švedski četvrtoligaš Oskarshamns.
Na turniru 2011. godine zablistao je Meksikanac Hulio Gomes, koji nikada nije igrao za seniorsku selekciju, a posljednji klub mu je bio meksički drugoligaš Loros.
Na istom šampionatu igrali su, recimo, Rahim Sterling, Emre Džan i Memfis Depaj.
Prvenstvo 1995. godine obilježio je fudbaler iz Omana - Mohamed Amar Al-Katiri, a ne Pablo Aimar, Esteban Kambijaso ili Hari Kjuel.
Na šampionatu u Japanu dvije godine ranije igrali su Franćesko Toti, Nvankvo Kanu i Hidetoši Nakata, a za najboljeg igrača proglašen je Danijel Ado iz Gane.
Ima, naravno, i suprotnih primjera, kao što su Toni Kros (najbolji igrač 2007), Sesk Fabregas (2003), koji su postali svjetske zvijezde i sa klubovima i nacionalnim timovima osvojili sve što su mogli...
Prije dvije godine za najboljeg igrača SP za igrače do 17 godina proglašen je Fil Foden iz Mančester sitija.
Bonus video:
