Osvojio je četiri titule prvaka Crne Gore - po jednu sa Zetom i Sutjeskom, dvije sa Mogrenom - igrao je i za reprezentaciju Crne Gore, mladu i seniorsku, osvajao je trofeje i u inostranstvu (dupla kruna s Partizanom, Kup i Superkup sa albanskim Lacijem), ali je tek sa 33 godine dočekao da bude izabran za najboljeg fudbalera domaće, Telekom 1. Crnogorske fudbalske lige.
Mogao je Marko Ćetković i ranije da dobije ovo priznanje, bio je nosilac igre i vođa tima gdje god da je nastupao - od Zete, preko Mogrena, Budućnosti, OFK Titograda i Sutjeske - ali je morao da sečeka zrele igračke godine za, kako i sam kaže, najveće individualno prizanje u karijeri.
- U nekim najbolji igračim godinama nastupao sam u inostranstvu, možda je to razlog što sam ovoliko čekao. Ali, strpljenje se ispatilo, nikad nije kasno - ovo je potvrda za sav uloženi trud tokom karijere, motiv više da dam sve od sebe i u narednom periodu - kaže vezista Sutjeske.
Priča o Marku Ćetkoviću je romantična fudbalska storija, s elementima nostalgije - igrač kakvih je sve manje na domaćem terenima ušao je u jesen karijere u kojoj je vjerovatno mogao da postigne više.
I fudbalski geni su obećavali velike stvari - Marko je, naime, sestrić legende crnogorskog i evropskog fudbala Predraga Mijatovića.
- On je bio moj veliku uzor i neko ko je uvijek bio tu da mi pomogne i da nas savjetuje, a ne da vodi karijeru - kaže Ćetković.
Njegovi počeci vezuju se i za fudbalske početke u samostalnoj Crnoj Gori - 2006. stigao je u Zetu, iz tadašnje Mladosti, sa kojom je osvojio prvu titulu u CG.
- Imali smo mlad, sjajan tim. I Budućnost je bila jaka, sa igračima koji su stasali u ligi nekadašnje države. Bili smo za nijansu bolji u vrlo uzbudljivoj trci. Kasnije je stigla Evrope, Kaunas, pa nezaboravni dueli sa Rendžersom, koji su bili vrhunac te generacije. Izgubili smo, ali smo ostavili sjajan utisak - kaže Ćetković.
Na ljeto 2007, tek kada je napunio 21 godinu, prešao je u Partizan - gledano s ove distance, možda i prerano, jer nije igrao puno.
- Nisam se vodio novcem - u Partizan sam otišao isključivo iz fudbalskih razloga, želio sam da igram, u velikom timu. Ipak, nisam bio strpljiv - umjesto da još više radim, čekam svoju šansu, ja sam se inatio, želio sam sve odmah. Ipak, bez terena i bez lopte - to nisam bio ja - sjeća se Ćetković.
Narednog ljeta, 2008. vratio se u Mogren, kao dio velikog projekta. Pune tri sezone ostao je u Budvi, osvojio dvije titule...
- Sa fudbalske strane, bio je to uspješan period, jer je dosta igrača iz Budve napravilo lijepe karijere, igralo u reprezentaciji, mi smo osvojili dvije titule. Ipak, sve je bilo nekako preambiciozno i preglasno, svi znamo da sada kluba više nema, da su mnogi ostali bez novca i nekretnina iz ugovora. Žao mi je bivših saigrača i ljudi koji su vjerovali u Mogren.
Uslijedilo je inostranstvo, u pravom smislu te riječi - dvije sezone u poljskoj Jagjeloniji, od kojih je jedna protekla u pozajmicama, Buriramu sa Tajlanda i poljskom Podbeskidzeu.
Bio je to periodu u kojem je Marko Ćetković zaigrao i za crnogorsku reprezentaciju - upisao je šest nastupa, postigao jedan gol.
- Igranjem za Crnu Goru sam ispunio snove. Istina je da nisam imao toliko važnu ulogu u veoma jakoj konkurenciji, a mislim da sam 40-ak puta bio na spisku i pripremama, što je impozantno. Treninzi i tih šest mečeva sa velikim igračima i u dresu nacionalnog tima je nešto na šta sam posebno ponosan u karijeri - dodao je Ćetković.
U sezoni 2013/14 vratio se u Crnu Goru da bude nosilac tada mladog tima Budućnosti, da bi 2014. otišao u Albaniju, u Lači.
- Albanija me je prijatno iznenadila. Sve je bilo na mnogo višem nivou nego što se misli. Televizije su i tada prenosile sve mečeve u HD formatu, stadioni su dobri, fudbaleri su zvijezde i veoma su popularni, a ljudi vole fudbal...
Ćetković je 2016. bio i u Sarajevu, pa ponovo u Albaniji (Partizan Tirana), a ljeta 2017. vratio se - možda i trajno, u Crnu Goru. OFK Titograd, pa Sutjeska, sa kojom je dominantno osvojio titulu u prošloj sezoni.
- Bila je to sjajna godina, grupa igrača koja je potpuno sazrela, predovođena trenerom Rakojevićem. Evropsko ljeto takođe se pamti, žao mi je što nismo nastavili u sličnom ritmu i u novoj sezoni, ali nije lako ni dominirati uvijek protiv Budućnosti koja ima izuzetno dobru ekipu. Imamo osam bodova manje na polusezoni, ali ne predajemo se i vjerovaćemo dok god bude postojala i teoretska šansa da ih stignemo. Sa druge strane, plasirali smo se u polufinale Kupa, pokušaćemo da osvojimo trofej - zaključio je Ćetković.
Naučio sam da podnosim poraze, sve više volim da treniram, šteta što karijera ne traje duže
Marko Ćetković je već 15 godina u fudbalu, prošao je mnogo toga, naučio takođe...
- Naučio sam da podnosim poraze, što je mislim i najveća lekcija. Kada naučiš da se izdigneš iz poraza u fudbalu, lakše podnosiš i neka životna iskušenja i probleme. Takođe, naučio sam i da budem strpljiv, kao i to da se rad uvijek isplati - kaže Ćetković.
Sazreo je kao fudbaler, kao ličnost.
- Interesantno je da što sam stariji to više volim da treniram nego ranije. Šteta što karijera ne traje duže. Eto, sa 33 godine sam veteran, a to su možda i najbolje godine u životu. U svakom slučaju, od fudbala sam živio i živim, uživao i uživam, privatno sam potpuno ispunjen, tako da mogu da kažem da sam ostvaren čovjek.
Bonus video:
