“Kolo od sreće uokoli, vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.”(Ivan Gundulić - Osman)
Pogled na tabelu španske Segunde otkriva poražavajuću sliku - nekadašnji šampion, Deportivo La Korunja ima 35 bodova, dva više od Luga koji je u opasnoj zoni i do kraja sezone vodiće veliku borbu za opstanak.
Depor je na najnižoj tački bio u decembru, kada je poslije 20. kola sa 12 bodova tavorio na dnu tabele. Uslijedila je promjena trenera - Luisa Sezara Kampedera naslijedio je Fernando Vaskez i ekipa je proigrala. Vezali su sedam pobjeda, prije nego što su remizirali sa Đironom i Lugom, te izgubili od Saragose.
U nezavidnoj situaciji tim iz Galicije nalazi se tačno dvije decenije poslije istorijske titule, jedine u klupskoj istoriji. Mnogi se rado sjećaju ekipe koja je 2000. godine šokirala sve na Pirinejima i podigla trofej ispred Barselone i Valensije. Tada se na “Riazoru” igrao dobar fudbal, a pomen na tu generaciju kod navijača “plavo-bijelih” izaziva posebne emocije.
Uoči posljednjeg kola, 19. maja 2000, Deportivo je imao tri boda više od Barselone. Za titulu je bio potreban makar remi protiv Espanjola na domaćem terenu. Barsa je disala za vratom, i u slučaju istog broja bodova titula bi otišla u Kataloniju, jer je “blaugrana” bila bolja u međusobnim duelima. Super Depor nije dozvolio iznenađenje - pobijedio je golovima Donata i Makaja 2:0 i ispisao najljepše poglavlje u klupskoj istoriji.
Startnu postavu te večeri vjerovatno zna svaki navijač tadašnjeg šampiona - Songo, Manuel Pablo, Nuredin Najbet, Romero, Donato, Đalminja, Fran, Slaviša Jokanović, Mauro Silva, Viktor Sančes i Roj Makaj. U drugom poluvremenu u igru su ušli Pedro Pauleta, Haime i Turu Flores. Sa klupe ih je predvodio Havijer Irureta.
Titula je bila na neki način iskupljenje za 1994. godinu, kada je Deportivo u posljednjem kolu izgubio pehar. Tada je na “Riazor” stigla Valensija i La Korunji je pobjeda bila imperativ. Svaki drugi rezultat značio bi da je prvak Barselona. Titula je bila blizu kada je za domaće dosuđen penal u 90. minutu. Standardni izvođač najstrože kazne, Donato ranije je izašao iz igre, Bebeto je odbio da preuzme odgovornost, pa je loptu na bijelu tačku namjestio Miroslav Đukić - i promašio. Deportivo je sezonu završio sa istim brojem bodova kao Barselona, ali je pehar otišao na “Kamp Nou”. Šest godina kasnije uloge su zamijenjene…
Nakon osvajanja šampionske titule, ekipa je naredne dvije sezone završila na drugom mjestu. Kup Kralja Deportivo je osvojio 2002, kada je u finalu savladao Real na “Santajgo Bernabeuu” i “kraljevskom klubu” pokvario proslavu stogodišnjice postojanja.
U post-šampionskim godinama mijenjan je igrački kadar, pa su plavo-bijelu opremu u međuvremenu zadužili Hose Fransisko Molina, Huan Karlos Valeron, Kapdevila, Aldo Dušer, Alberto Luke, Valter Pandijani, Dijego Tristan…Ne treba zaboraviti da je sezonu 1996/1997 u Galiciji proveo i Rivaldo.
La Korunja je 2004. bila nadomak plasmana u finale Lige šampiona. “Plavo-bijeli” su stigli do polufinala, gdje su eliminisani od budućeg prvaka Evrope, Murinjovog Porta. Pamti se četvrtfinalni duel sa Milanom - nakon poraza 4:1 na “San Siru”, Deportivo je u revanšu odigrao spektakularan meč i savladao “rosonere” 4:0.
Sve ove uspjehe Depor je ostvario u eri Augusta Sezara Lendoira. On je osamdesetih preuzeo klub, doveo ga do nebeskih visina, ali je zbog lošeg poslovanja i zaslužan za pad koji je uslijedio. Kako su sezone odmicale, dugovi su rasli, a igrački kadar bio je sve slabiji, što je rezultiralo ispadanjem iz lige 2011. U tom timu bili su Manuel Pablo i Huan Karlos Valeron, koji su na “Riazoru” doživjeli najljepše trenutke u karijeri.
Nikada više Depor nije dosegao visine sa početka vijeka. Lendoiro je otišao, nakon njega smjenjivali su se mnogi predsjednici, da bi to mjesto danas pripalo Fernandu Vidalu, koji može ostati upamćen kao čovjek u čijem je mandatu klub ispao u treću ligu.
Noć kad je Budućnost sanjala senzaciju
Devetog jula 2005. Deportivo je došao u Podgoricu na revanš meč drugog kola Intertoto kupa protiv Budućnosti. U prvom susretu bilo je 3:0 za španski tim, pa je Hoakin Kaparos pod Goricom izveo kombinovani sastav - nije bilo Tristana, Valerona i Lukea - i umalo se pokajao.
Pred osam hiljada gledalaca na podgoričkom stadionu Budućnost je povela preko Radisava Sekulića u 65. minutu, a kada je Nikola Vujović u 85. pogodio za 2:0, stadion je eksplodirao. Tim Branislava Milačića sanjao je senzaciju, treći gol, produžetke, eliminaciju velikog rivala, ali je u foto-finišu presudilo golo iskustvo španskog tima, a pamti se da je nekadašnji španski reprezentativac Pedro Munitis gotovo pet minuta vješto čuvao loptu kod korner zastavice, uz poneki aut i korner, a na kraju je izborio i penal u 90. minutu - realizovao ga je Paragvajac Roberto-Toro Akunja.
Dres Depora te noći su nosili i legendarni golman Molina, sadašnji selektor Argentine Lionel Skaloni, Kapdevila, dugogodišnji igrač Reala Viktor, Romero, Akunja, Munitis...
I pored eliminacije, Budućnost je upisala jedan od najvećih trijumfa u klupskoj istoriji. Ostvarili su ga Miroslav Vujadinović, Risto Lakić, Ivan Čarapić, Goran Perišić, Bracan Popović, Marko Mugoša, Mirko Raičević, Miloš Lakić, kapiten Igor Burzanović, Nikola Vujović i Radisav Sekulić. Šansu su dobili i Petar Vukčević, Ivan Bošković i Milan Đurišić.
Bila je to noć koju Podgoričani neće zaboraviti.
Bonus video:
