Kada je 2005. pokrenut YouTube, jedan od najpopularnijih klipova bio je onaj kada Ronaldinjo - tada igrač Barselone - na treningu uzima loptu, žonglira, a zatim sa ivice šesnaesterca šutira pravo u prečku. I tako nekoliko puta, dok mu se lopta vraća, pritom ne dodirujući teren.
Danima smo gledali taj klip diveći se Ronaldinjovoj genijalnosti. Bilo je i onih koji su sumnjičavo vrtjeli glavom govoreći da je u pitanju montaža. Sve i da je tako, čarolija koju je Brazilac tih godina prosipao po terenima daje za pravo da vjerujemo da je u njegovom slučaju sve moguće.
Ovih dana, Ronaldinjo je ponovo u centru pažnje, ali ne zbog fudbala. Dane provodi u zatvoru u Paragvaju. On i njegov brat uhapšeni su zbog posjedovanja lažnih dokumenta prilikom ulaska u tu zemlju. Kaucija od 1,6 miliona eura je odbijena. Tužilaštvo je prešlo na drugu fazu istrage i ima saznanja da je ulazak slavnog Brazilca u Paragvaj sa lažnim dokumentima povezan sa organizacijom koja se bavi pranjem novca.
Kako je fudbaler dospio u situaciju da koristi lažna dokumenta?
Osuđen je 2015. godine zbog nelegalne gradnje i uzrokovanja ekološke štete u rodnom Porto Alegreu. Morao je da plati određenu sumu, ali kako to nije učinio - jer nije imao novca na računu, ostao je bez brazilskog pasoša.
MAGIJA U NOGAMA I OSMIJEH KAO ZAŠTITNI ZNAK
Životna priča Ronaldinja ne razlikuje se mnogo od sudbina ostalih fudbalera iz zemlje kafe, sambe i fudbala. Rođen je u siromašnoj porodici u Porto Alegreu na jugu zemlje. Život u favelama, okružen kriminalom i siromaštvom nije obećavao. Rano je ostao bez oca i teret izdržavanja porodice spao je na majku - medicinsku sestru - koja je pokušavala da obezbjedi porodici normalan život. Pomoć je imala i u starijem sinu, Ronaldinjovom bratu. Roberto de Asis Moreira za život je zarađivao radeći ono što najbolje umije - igrao je je fudbal. Sa etiketom velikog talenta stigao je u Gremio, nakon što je klub obećao da će porodici obezbijediti bolji smještaj.
Njegov najveći fan bio je mlađi brat. Gledajući Roberta, Ronaldinjo je poželio da krene istim putem. Ispostaviće se da je više magije bilo u njegovim nogama.
Brazilac je dane provodio igrajući fudbal. Koristio je plažu, ulice, svaki ćošak da pokaže umijeće. Postao je zabavljač, a gledajući ga kako igra mnogi su vidjeli - slobodu.
Fudbal je za njega bio zabava, način da pobjegne iz teške svakodnevice. Trikove je izvodio sa širokim osmijehom. Osmijehom, koji će postati njegov zaštitini znak.
Sa sedam godina stiže u Gremio i počinje da stvara legendu. Poznata je situacija da je na jednom meču u mlađim kategorijama postigao svaki gol. Ništa tu ne bi bilo čudno da klub nije utakmicu riješio u svoju korista sa - 23:0. Priče o talentovanom Brazilcu odmah su počele da kruže zemljom. Gremio je dobio dijamant, koji će godinama kasnije biti izbrušen u jednog od najboljeg fudbalera na svijetu.
Godine su prolazile, Ronaldinjo je napredovao i 1998. godine debitovao za prvi tim Gremija na meču Kopa Libertadoresa protiv Vasko da Game. Naredne sezone ustalio se u prvoj postavi, a sa reprezentacijom Brazila osvojio Kopa Ameriku.
Dobar glas daleko se čuje, a onaj o Ronaldinju došao je do bogatih evropskih klubova. Poslije tri godine u dresu brazilskog kluba otišao je iz domovine i potpisao za Pari Sen Žermen.
U glavnom gradu Francuke čekali su ga Maurisio Poketino, Mikel Arteta, Gabrijel Hajnce, ali i dva fudbalska genija - Nikolas Anjelka i Džej Džej Okoča. Već prve sezone u Gradu svjetlosti pokazao je svu magiju i sa velikim samopouzdanjem otputovao na Mundijal 2002. u Južnoj Koreiji i Japanu. Brazil je u Aziji osvojio petu i - do danas - posljednju titulu, a on sa Ronaldom i Rivaldom činio strašan trio. Spomenite ga samo engleskom golmanu Djevidu Simenu - nekadašnji čuvar mreže Gordog Albiona će se do kraja života sjećati četvrtfinalnog meča u Šizuoki i čudesnog slobodnjaka, koji mu je završio iznad glave, a engleskom timu okonačo snove o trofeju. Simen se posramljen vratio u domovinu, a Ronaldinjo nastavio hod po zvijezdama.
Nije ostao imun na slavu. Noćni izlasci i žurke do zore počeli su da uzimaju maha. Propuštao je treninge u Parizu, a zabavu sa terena prenio u noćne klubove. Gubio je snagu i često na poluvremenu govorio kako može da odigra još najviše 15, 20 minuta. Bila je to posljednja sezona u Francsukoj. Na ljeto 2003. otišao je u Barselonu. Njegovu desetku u PSŽ-u uzeo je Branko Bošković.
Na izborima za prvog čovjeka kluba 2003. Đoan Laporta je navijačima Barselone obećao dovođenje Dejvida Bekama. Englez je, ipak, završio u Madridu, a umjesto njega na “Kamp Nou” došao je Ronaldinjo. Počelo je novo poglavlje u Barseloni…
“Balugrana” je 1999. osvojila titulu i do Ronijevog dolaska bila bez trofeja - uslijedio je, međutim, period velikog klupskog procvata.
SAMBA I NA TERENU I U BAROVIMA
Više od trofeja pamtiće se magični trenuci u plavo-crvenom dresu. A bilo ih je mnogo. Od prvog gola protiv Sevilje, zatim majstorije na “Stamford bridžu”, kada je iz koljena šutnuo i matirao Čeha sa ivice šesnaesterca, do makazica protiv Viljareala. Najupečatljiviji moment desio se u El klasiku 19. novembra 2005. kada je Barselona protutnjala “Santjago Bernabeuom”, a navijači Reala aplauzom ispratili Brazilca, dvostrukog strijelca na tom meču. Prije njega jedino je Maradona, igrajući za Katalonce ispraćen ovacijama navijača velikog rivala.
Te godine dobio je Zlatnu loptu. Jedinu u karijeri. Sezonu je završio sa 26 golova i 23 asistencije, a Barselona je osvojila prvenstvo i Ligu šampiona.
Naredne sezone “blaugrana” je ostala bez trofeja, a njegov boravak u Španiji bližio se kraju. Pep Gvardiola je 2008. postavljen za trenera i odlučio je da se Ronaldinju zahvali na saradnji. Ekipa je imala novu zvijezdu - Lionela Mesija - a Brazilac je karijeru nastavio u Milanu. U Italiji na početku avanture nije uspio da bude na istom nivou kao u Španiji. Tokom prve sezone imao je problema sa kondicijom, te povredama i težinom. Najbolji fudbal na Apeninima igrao je u sezoni 2009/2010. Bio je najbolji igrač “rosonera”, ali ni dobre partije u Seriji A i Ligi šampiona nijesu ubijedile selektora Brazila Dungu da ga povede na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku.
Bio je to početak kraja...
Ni “brazilski Tramp” ga nije spasao problema
Narušenog ega, zbog toga što ga selektor Brazila Karlos Dunga nije uvrstio u tim na Mundijalu u Južnoj Africi 2010, Ronaldinjo je odigrao posljednju sezonu u Evropi. Ljeta 2011. vratio se u Brazil i nastupio za Flamengo i Atletiko Mineiro, sa kojim je osvojio Kopa Libertadores. Jedno vrijeme bio je u Meksiku.
Nemirnog duha stigao je do Indije, gdje je igrao futsal. Kraj karijere zvanično je objavio prije dvije godine.
U centru pažnje bio je tokom predsjedničkih izbora 2018. u Brazilu, kada je podržao tada kandidata desnice, a danas predsjednika Brazila Žaira Bolsonara. Zbog svojih stavova i komentara Bolsonaro je dobio nadimak ”Brazilski Tramp”, a Ronaldinjo navukao gnijev jednog dijela populacije.
Ostao je upamćen kao veliki umjetnik, čarobnjak, čovjek koji se igrao fudbala. Ali, koji van terena nije uvijek donosio ispravne odluke.
Bonus video:
