Bile su to najbolje godine crnogorskog klupskog fudbala.
Početak lige, stvaranje rivalstva, navijačke tenzije, borba za prestiž i mjesto u istoriji najpopularnijeg sporta u tada najmlađoj evropskoj državi.
I dobar fudbal. Atomski – u odnosu na današnji.
Prve sezone protekle su trci najvećeg crnogorskog kluba Budućnosti, koja je željela da takvu reputaciju potvrdi od starta nove fudbalske stvarnosti, i Zete, koja je posljednjih godina SR Jugoslavije od malog, prigradskog kluba, postala važan faktor i na toj, većoj sceni.
Zeta je, kvalitetom koji je imala, talentom igrača i trenera, kao i snagom kluba (ili jednog čovjeka - Raja Božovića), došla do prve titule, 2007. godine.
Budućnost je morala da uzvrati udarac, ponos je bio dobro uzdrman.
To se i dogodilo. Podgorički „plavi“ su u drugoj sezoni došli do prve titule, koju su, ispostavilo se, iskovali u januaru 2008, nakon što je uprava, koju je uspješno vodio Kemal Đečević, napravila sjajan posao u zimskom prelaznom roku.
Tada je u klub, sa Kosova, stigao Fatos Bećiraj, sada već legenda crnogorskog fudbala, a iz Argentine Gustavo Lopes.
Bećiraj se pretvorio u gol-mašinu, a Lopes u dirigenta sredine terena, koji je oplemenio igru i uz koga su i ostali momci, poput Raičevića, Petra Vukčevića, Đurišića, Delića... bili još bolji.
Sjajan tehničar, mangup sa loptom, ne tako brz i agresivan kao pravi „gaučos“, već sa stilom koji je više podsjećao na Rikelmeov...
Sjećanja na Lopesa vratila su se nedavno kada se našao u idealnom timu Budućnosti u prvoj dekadi 21. vijeka, u izboru navijača, kao jedini stranac u najboljih XI.
„Izuzetno mi je da se navijači sjećaju tih dana i mog doprinosa, jer se i ja sa najljepšim emocijama sjećam Budućnosti i Podgorice“, kaže za Vijesti sada 36-godišnji Gustavo.
Gustavo je u januaru 2008. došao iz Indonezije, iz kluba Persela, nakon što je tri godine proveo u prvoligašu Lanusu.
„Ta 2008. godina je bila specifična po mnogo čemu za mene, jer je to godina u kojoj sam prvi put nastupao u Evropi. Nisam, iskreno, znao šta da očekujem. Ispostavilo se da je to godina u kojoj sam imao puno uspjeha, timski i lično, jer sam uspio da se nadogradim kao fudbaler. Bilo je predivno iskustvo igrati u najboljem klubu u Crnoj Gori. Znao sam da dolazim u veliki klub i svidio mi se izazov koji je stavljen ispred mene“, priča Gustavo iz Buenos Ajresa, rodnog grada.
Poseban izazov mu je bila borba za titulu, a slavlje nakon pobjede nad Dečićem u posljednjem kolu nikada, kaže, neće izblijediti.
„Prvi put u karijeri sam osvojio titulu i to se pamti. Kasnije sam osvajao trofeje u Portoriku i Indoneziji, ali prvi ne mogu da zaboravim. Bila je to fenomenalna grupa sjajnih ljudi i prijatelja, koji su učinili da se osjećam kao da sam u mojoj zemlji. Bez obzira na jezičku razliku, zaista sam se osjećao zadovoljno i prijatno. Takođe, ekipa je bila oplemenjena veoma dobrim ljudima u klubu. Zaista sam uživao“.
Sjećanja na uspjeh tog tima ne blijede zbog mogućnosti da sa nekadašnjim saigračima bude u kontaktu.
„Sjećam se svih, tako da danas uz tehnologiju i društvene mreže mogu da imam kontakt sa njima. Čujemo se, često nas i neke fotografije podsjete na godinu kad smo osvojili titulu. Vjerujem da ćemo do kraja života imati nešto što nas zauvijek ujedinjuje. Naravno i da mi nedostaju saigrači iz tog perioda i nadam se da ćemo se opet sresti. Nadam se da ću se jednog dana vratiti u Podgoricu i Crnu Goru da oživim sva ta sjećanja“.
U Budućnosti je ostao godinu i po, druga sezona nije bila uspješna kao prva...
„Nisam ostao duže zbog toga sto mislim da je klub, nakon što smo osvojili titulu, napravio neke promjene, kako za mene tako i za igrače iz Crne Gore. Mislim da su tada promjene potekle od uprave i osjetile su se, tako da nije bilo isto. Moja namjera je tada bila da ostanem još neko vrijeme, jer sam se osjećao prijatno, imao sam dosta prijatelja i u tom momentu sam baš uživao. Jedno vrijeme se čak pričalo i o mom naturalizovanju, da bih mogao da igram za reprezentaciju Crne Gore. Bio sam jako motivisan da napravim takav korak, ali nije se dalo i život me odveo na drugu stranu“.
Nakon završetka fudbalske karijere, vratio se u Buenos Ajres i kroz poznanstvo sa legendom argentinskog fudbala Havijerom Zanetijem dobio veliku priliku da se usavršava kao trener. Radi kao koordinator u akademiji Intera, kluba u kome su Argentinci uvijek imali poseban status (Zaneti, Kambijaso, Milito, Simeone, Samuel, Krespo, Ikardi, Lautaro...)...
Kroz taj posao vidi i mogućnost saradnje sa podgoričkim klubom.
„Nadam se da će jednog dana biti i potrebe da budem opet dio kluba u nekoj formi, jer bih volio da Budućnost bude još veći klub, jer to i zaslužuje. Prije svega, jer je institucija, zbog navijača i stadiona, zbog istorije, ali i zato što je jedan od većih klubova iz tog dijela Evrope. Nadam se da ću opet doći u Crnu Goru, u posjetu sigurno, ali što da ne i kao dio Budućnosti“, rekao je Lopes.
„Varvari“ – uvijek uz nas
Dolazi iz zemlje u kojoj ljudi ne navijaju za svoje klubove, već bukvalno žive za njih...
Dio toga je osjetio u odnosu koji su „varvari“ imali prema timu u kome je igrao.
„Uvijek su bili uz nas, uvijek su pratili ekipu. Osjećala se i vidjela razlika između njih i navijača drugih klubova. Razlika se ogledala u broju navijača koji su davali podršku ekipi. Sjećam se da su uvijek 90 minuta bodrili ekipu i motivisali nas da igramo još bolje“, kaže Lopes, koji je, kaže, uživao u životu u Podgorici i u Crnoj Gori.
„Nosim zaista najljepše uspomene – Crna Gore je jedna od najljepših zemalja koju sam posjetio tokom karijere“.
Bonus video:
