Ardijan Đokaj je krajem 90-ih godina bio prva zvijezda crnogorskog klupskog fudbala.
Sa napunih 20 godina ostvario je transfer koji ga je lansirao na najveću scenu - 1999. godine, direktno iz Budućnosti prešao je u Majorku, koja je u to vrijeme bila jedan od najboljih španskih klubova i timova.
Đokaj nije pokazao potencijal u Španiji, pored Majorke je igrao u Ljeidi, bio je u Njemačkoj, da bi ga karijera odvela u Srbiju, gdje je nosio dres Obilića, OFK Beograda i Crvene zvezde.
Živi u Beogradu, trenutno je sportski direktor Rada, a u razgovoru za "espreso.rs" prisjetio se početaka i svog neobičnog puta.
"Dječački san mi je bio da zaigram u Budućnosti. Ja taj klub ne volim, ja ga obožavam. To je nešto što se nikad neće promijeniti. Mogu da ne živim trenutno u Podgorici, ali jednostavno, to su moji prvi koraci. Treneri su od mene napravili čovjeka, pa onda fudbalera, a na tome sam im od srca zahvalan. To je najljepši period mog života, što se tiče fudbalskog odrastanja. Tamo sam ponikao, takav sam čovjek, da to nikada neću zaboraviti. Meni je Budućnost sve u životu, makar igrao i za Mančester junajted. Dok su drugi gledali Piksija, ja sam gledao Srdana Dimitrovića, Pekovića, Tarzana Beširevića... Maštao sam da budem oni", rekao je Đokaj.
Kao dječak, iz Tuzi je svaki dan dolazio na treninge, radio je, kako kaže, više od svih.
"Oni su možda bili bolji fudbaleri od mene, ali ja nisam radio, ja sam se ubijao od treninga,. Zato sam i postigao to što sam postigao, ali i napustio fudbal ranije, jer tijelo nije moglo da izdrži napore. Imao sam baš teško djetinjstvo, svaki dan sam morao da prodajem cigare, kaladont, četkice za zube, sveske na ulici da bih preživio. To ljudi ne znaju, o tome nikad nisam pričao. Znate ono kad čujete o životnoj priči Zlatana Ibrahimovića, kako je odrastao u getu. Od toga mi je muka. Niko ne zna koliko sam ja teško živeo u Tuzima. Srećom, imao sam oca koga niko nema na svijetu. Kad se u Tuzima švercovala nafta, gorivo, svašta nešto, ja nisam smio da pomišljam na to. On je bio komunista, profesor fizičkog vaspitanja, mene je vaspitao da su druge stvari u životu važne. Zato sam i naučio da je život proces. Zato mi je muka kada ti fudbaleri pretjeruju, da ne iskoristim neku težu riječ, psovku. Nemojte pogrešno da me shvatite, djetinjstvo mi je bilo fenomenalno, ali sam ja 24 sata dnevno igrao potpuno bos fudbal na ulici. Išao sam na treninge autobusom 30 minuta, pa sam još trčao 3 kilometra da ne bih zakasnio. To Ibra nije imao. On je odrastao u Švedskoj, a ja sam došao kao čistokrvni Albanac u Beograd i Beograd me je dočekao kao gospodina. Mogu da kažem da sam tom gradu dužan. Napravio me je u boljeg čovjeka", kazao je Đokaj.
Kaže da je u Majorku otišao psihički nespreman.
"Dijete sam bio, nisam ni želio da idem u inostranstvo. Međutim, razumio sam Budućnost, nije bilo ponuda iz Zvezde, Partizana, jer je htjela da me proda kako bi od mog transfera zaradila lijep novac. Nije mi žao. Tu promjenu je teško objasniti. Iz malog kluba sam otišao u veliki. Došao sam iz ratne lige, za vrijeme NATO bombardovanja, a čim sam došao u Majorku, na pripremama sam bio najbolji igrač. Međutim, kako je počela sezone, odmah si 12, 13, 14. igrač. Onda kreću moji problemi, gdje ja kao mladi fudbaler umjesto da čekam šansu, tražim od trenera da igram po svaku cijenu. Ispred mene su bili jako dobri fudbaleri: DIjego Tristan, Samuel Eto, Jovan Stanković, Migel Anhel Nadal, Ibagaza, nestvarna ekipa. Ja kao Albanac iz Tuzi, koji je bio uskih pogleda na svijet u tom momentu, samo sam tražio da igram, što je bila moja najveća greška. Ispustio sam tu priliku i vratio se u Jugoslaviju. Ali, nije mi žao. Naučio sam novi jezik, novu kulturu, veliki Luis Aragones mi je bio trener. Porastao sam kao čovjek".
Kaže da je za njega Refik Šabanadžović, nekadašnji reprezentativac SFRJ, as Željezničara i Crvene zvezde, njegov fudbalski idol.
"Iz Tuzi su Sanibal Orahovac i Refik Šabanadžović, pa je nevjerovatno da je tako malo mesto Zvezdi dalo tri igrača. Refik je naš idol, bio nam je svima mentor, a što se mene tiče, on je najbolji fudbaler na svijetu. Za mene nije najveći Maradona, Pele, za mene je Refik najbolji fudbaler svih vremena. I ne samo za mene, već za sve Tuzane! Što se anegdota iz svlačionice sa saigračima u Majorci tiče, ima jedna sa Migelom Anhelom Nadalom. Dao sam mu gol na treningu, tačnije on je bio štoper ekipe kojoj ja nisam dodijeljen, i počeo sam da se derem: 'Dejo Savićeviiiiić'. On me je poslij toga toliko jurio po terenu, dobrih deset minuta, jer je nekoliko godina ranije Dejo Barseloni dao onu golčinu u finalu Lige šampiona. Rekao mi je: 'Pi*** ti ma***ina, nemoj da mi pominješ tog čovjeka'. Nadal je u to vrijeme igrao za Barsu, pa smo se na taj račun malo šalili", kazao je Đokaj.
Bonus video:
