Jedan od onih momenata koji su poznati svim zaljubljenicima u čari Čempionšipa.
Hladan 21. decembar 2004. godine, sudar dva tima koja su u trci za promociju Premijer ligu od samog starta, Ipsviča i Vigana, na stadionu Portman roud.
Prilikom intervencije Ipsvičevog fudbalera Tomija Milera, nakon jednog klasičnog pokušaja "bunarenja" Vigana, lopta dolazi do momka koji je tek napunio 20 godina.
Prije kontakta jednom je "tapnula" ispred njega, on je dao tek mali for i onda je sjevnula ljevica sa preko 35 metara u lijevi ugao Ipsvičevog golmana Kelvina Dejvisa.
Ipsvič će uspjeti kasnije da izjednači, pa i preokrene u 89. minutu golom budućeg reprezentativca Engleske Darena Benta, ali svi i dalje sa te utakmice pamte "bombu" mladog lijevog bega "Latiksa" Lejtona Bejnsa.
Kao mlađi, prije više od deset godina, često smo znali da u razgovorima pravimo najbolje timove po ligama. Kod Engleza je na poziciji lijevog beka bila je rasprava ili Ešli Kol ili Patris Evra, i tek po neko bi u napadima proviđenja rekao Lejton Bejns, i time valjda pokazao "da je malo veći poznavalac" Premijer lige.
Bejns jeste bio jedan od najboljih bekova lige, neko ko je u kontinuitetu igrao dobro, ko je obarao rekorde sa svoje pozicije, a opet jedan od igrača o kojem se (ako niste navijač Evertona) nekako premalo priča.
Rođen je u Kurbiju, malom gradu koji je na svega desetak kilometara od Liverpula, i koji je poznat upravo po tome što se u njemu nalazi čuvena fudbalska akademija novih šampiona Premijer lige, Liverpula.
Kurbi je specifičan i po tome što je, iako ima tek nešto više od 40.000 stanovnika, dao velika imena iz svijeta fudbala. Fil Tompson, kapiten Liverpula sa kojim je osvojio sedam titula prvaka Engleske i tri pehara Lige šampiona; Teri MekDermot, višestruki šampion Engleske i Lige šampiona sa Liverpulom; Denis Mortimer, kapiten Aston Vile u sezoni kad su osvojili LŠ...
Grad koji se pominjao kao moguća nova destinacija stadiona Evertona, dok Liverpul planira da preseli cijeli trenening centar na mjesto svoje akademije.
U takvom gradu na čijim ulicama su rasli šampioni, rođen je i odrastao Lejton Bejns.
U ranoj fazi razvoja, Bejns je imao problema sa introvertnošću. Prema riječima školskog psihologa Sent Džozef katoličke škole, "mali Lejton je živio u svom svijetu".
Bio je nevjerovatno stidljiv i teško da bi i sa jednim vršnjakom razmjenio po koju riječ.
Upravo u tom "otvaranju" pomogle su dvije stvari: fudbal i muzika.
Već u svojim prvim fudbalskim koracima pokazao je talenat, igrajući u napadu.
Roditelji su prepoznali da je fudbal prije svega nešto što pomaže dječaku u razvoju društvenih vještina, ali i njegov talenat, pa je Lejton dobio dozvolu da igra fudbal i u tzv. nedjeljnim utakmicama. Bejns je zavolio Everton zahvaljujući finalu FA kupa 1995. godine u kojem su "karamelice" porazile favorizovani Mančester Junajted sa 1:0.
Kontra Everotna nakon koje je Grejem Stjuart pogodio prečku a Pol Rajdaut na odbijenu loptu glavom savladao Pitera Šmajhela odrediće put Bejnsove profesionalne karijere.
Kako je dolazio iz siromašne porodice, nije imao para za karte na Gudison Parku, ali je sa drugom znao da dođe u 75. minutu meča kada bi se kapije otvarale za ljude koji bi ranije napuštali stradion. Redari bi im dozvolili da uđu na utakmicu, i Bejns je kasnije često u intervjuima pominjao da su mu tih 15 minuta fudbala bili sve (danas je ovakva stvar nezamisliva).
Ubrzo je i sam skrenuo pažnju na sebe od strane Evertona, u kojem se pričalo da u komšiliku postoji klinac razornog šuta, koji je pritom navijač kluba. Prvu probu je prošao, ali na drugoj su mu čelni ljudi Akademije Evertona zahvalili i rekli da ipak nije to što traže u tom trenutku.
Taj momenat ga je zamalo odvojio od profesionalnog bavljenja fudbala. Na njegovu sreću, interesovanje su pokazali i ljudi iz Vigana, i nakon probe Bejns je postao član mlađih kategorija "Latiksa".
Vigan je tada nastupao u Drugoj diviziji (današnji League One - treće po redu profesionalno takmičenje u Engleskoj) kada je Bejns debitobao za prvi tim u sezoni 2002.-2003.
Iako je već u mlađim kategorijama Vigana prekomandovan u vezni red, menadžer Pol Džuel zamislio je Bejnsa kao lijevog beka i na toj poziciji će ostati do kraja karijere.
U toj prvoj Bejnsovoj sezoni u Drugoj diviziji (2002/03 sezona), Vigan je ekspresno obezbjedio promociju u Čempionšip. Impozatan je i podatak da su kao trećeligaš u Liga kupu izbacili Premijerligaše WBA, Mančester Siti i Fulam, prije nego ih je u četvrtfinalu zaustavio Blekburn.
U toj furioznoj sezoni u Drugoj diviziji (prvo mejsto sa čak 100 osvojenih bodova), Bejns je dobijao prilike tek u nekim utakmicama, navikavajući se na svoju novu poziciju.
Već u idućoj (Čempionšip) bio je starter, i Vigan je za dva boda ispustio mjesto u doigravanju za Premijer ligu Kristal Palasu (koji će kasnije kroz PO i izbori nastup u najjačoj ligi). Potom je uslijedila sezona u kojoj su sa Ipsvičem vodili bitku za drugo mjesto i direktan plasman u Premijer ligu, jer je Sanderlend već bio viđen kao siguran putnik.
Iako ih je Ipsvič oba puta pobjedio i igrao lijep napadački fudbal predvođen napadačkim tandemom Darenom Bentom i Šefketom Kućijem, na kraju su za dva boda ispustili Viganu mjesto u PL, a oni nikad više nisu bili toliko blizu promocije.
Bejns je, iako je imao 20 godina, odigrao čak 41 meč u prvenstvu.
Nakon što je sa Latiksima izborio Premijer ligu, mladi fudbaler je očekivao da će promjeniti sredinu, ali ne u neki bolji klub od Vigana, već u gori.
"Svi slavimo sa navijačima, trese me adrenalin i ponos, ali ubrzo na stadionu hvatam sebe kako govorim... Premijer liga, to je sigurno van tvog domašaja i talenta. Počni već sjutra da razmišljaš o nastavku kareijere u nekom od timova iz Čempionšipa", kazao je kasnije Bejns.
Ne samo da je imao pogrešnu percepciju povučen svojom skromnošću, već je istog ljeta stigla ponuda iz Liverpula, ali ne ona koju je Bejns želio. Liverpul je tražio lijevog beka, i pokazali su interesovanje za Bejnsa. Lejton je ipak odbio "crvene" u nadi da će stići poziv i sa druge strane Stenli Parka.
Premijerni nastup Vigana u najjačoj engleskoj ligi je bio i više nego uspješan.
Zauzeli su deseto mjesto na tabeli, a u toj godini su stigli i do finala Liga kupa. Na tom putu su izbacili Bormut, Votford, Njukastl, Bolton da bi u polufinalu "pao" Arsenal. U finalu na Milenium stadionu su ipak na kraju rutinski savladani od strane favorizovanog Mančester Junajteda sa 4:0.
Bejns je pokazao svima da je igrač za Premijer ligu. On kao lijevi bek i njegov drug iz djetinjstva Rajan Tejlor kao desni bek bili su najmlađi bekovski tandem u ligi. Pa opet, ako ste ikada uživali u čarima video igre Fudbal menadžer, morali su da vam budu obavezna kupovina.
Već nakon prve sezone u Premijer ligi i bajke koja je trajala, Vigan više nije bio nepoznanica, pa su se tako u sezoni 2006/07 grčevito borili za opstanak.
U muzičkom svijetu je poznat "sindrom drugog albuma", kad bend izbaci premijerni album koji svi zavole, a onda na drugom ne opravdaju očekivanja.
U Premijer ligi postoji "sindrom druge sezone" i važi za timove iz Čempionšipa koji odlično odigraju premijernu sezonu, da bi već naredne bila "borba za goli premijerligaški život".
Na kraju, iako su imali isti broj bodova kao i Šefild Junajted, zbog gol razlike, koja je za jedan gol bila na strani "Latiksa", sačuvali su svoj status u PL.
Bejns je i pored lošije igre tima imao dobre utakmice, upisao je tri gola i svima na JJB stadionu je bilo jasno da će mladi fudbaler na ljeto promjeniti sredinu.
Iz kluba je otišao i trener Pol Džuel nakon sedam sezona u klubu i puta od Druge divizije do Premijer lige, čije krčenje puta ka eliti je obilježio i mladić iz Kurbija na pozciji lijevog beka.
Za Bejnsa su to ljeto bili zainteresovani i Mančester Junajter i Arsenal, ali i njegov Everton.
Vjerovatno iz tačke gledišta nekog drugog fudbalera, Bejns bi potegao za ponudama klubova koji su favoriti za titulu, a Everton bi podsjetio na vrijeme kad su ga odbili na prijemu u Akademiju sa rezonom "imali ste svoju šansu".
Međutim, Bejns nije nikad bio takvog mentalnog sklopa. Everton je tim za koji je navijao cijelog života, a dodatna olakšavajuća okolnost, kako će i sam kasnije da prizna, je ta što su roditelji bili na svega par autobuskih stanica od stadiona.
Dolazak u "Karamelice" i sami počeci nisu bili laki za Bejnsa. Umjesto startne postave sačekala ga je klupa.
Fil Džagilka i Jobo su bili štoperi, dok je Džoel Leskot igrao na poziciji lijevog beka.
Spletom srećnih okolnosti, tačnije povrede Joba, i prekomande Leskota na poziciju štopera, otvorila se mogućnost za start Bejnsa, i ta pozicija će u dekadi koja slijedi biti jedino mjesto koje je zacementirano u Evertonu.
Bejns će da postane sinonim za "čovjeka od čelika" koji igra gotovo sve mečeve, nekoga koje sjajan asistent, ali prije svega specijalista za prekide.
Bilo da su u pitanju korneri, penali ili slobodni udarci, Bejns je postao specijalista cijenjen u Premijer ligi.
Kada su u pitanju penali, tu je po procentu uspješnosti treći u istoriji Premijer lige, iza Meta Le Tisiera iz Sautemptona i Tijerija Anrija iz Arsenala, a po broju postignutih jedanaesteraca spada u top 10 igrača u istoriji PL.
Na ličnom igačkom planu najveću čast je doživio kada je 17. septembra 2009. godine u grupnoj fazi Lige Evrope protiv grčkog AEK-a, Bejns dobio prvi put priliku da bude kapiten ekipe.
Iako u sezonama koje dolaze neće biti prvi izbor za kapitena jer je Dejvid Mojes tu čast prije svih ukazivao Filu Nevilu, da bi poslije Nevila Džagilka preuzeo traku, Bejns je bio uvijek tu da "popuni rupe" ako treba, i nikada se sam nije nametao u prvi plan.
Sezona 2010/11 je vjerovatno je najuspješnija u njegovoj karijeri. Prvo, odigrao je svaki minut svake utakmice u ligi, postigao je sedam golova (treći strijelac ekipe) i imao 12 asistencija.
Te godine je pokupio sve idividualne nagrade od strane kluba, a Everton je završio na sedmom mjestu PL.
Naredne sezone dobija nagradu za najboljeg igrača sezone od strane Igrača Premijer lige.
U sezoni 2012/13 uspio je da kao lijevi bek stvorio čak 116 prilka za gol svojim saigračima, više od bilo kojeg drugog igrača iz "Liga petice".
Sa 53 asistencije u Premijer ligi ubjedljivo je najbolji od svih odbrambenih igrača u istoriji lige.
Ove "zlatne godine" u karijeri nisu promakle ni pozivima u reprezentaciju "Gordog albiona", čiji je dres nosio 30 puta.
Ipak, ostaje mišljenje da je u reprezentaciji Engleske zakinut.
Poziv mu je uslijedio tek nakon što se Vejn Bridž oprostio od reprezentacije (2009. godine), a onda ga, potpuno neobjašnjivo, Fabio Kapelo izostavlja sa spiska putnika na Mundijal 2010. godine u Južnoafričkoj Republici i umjesto njega mjesto daje Stivenu Vornoku iz Aston Vile.
Roj Hodžson ga je uvrstio u tim za Euro 2012. u Poljskoj i Ukrajini, ali Bejns nije zabilježio ni jedan minut na tom prvenstvu jer je mjesto bilo rezervisano za Ešlija Kola.
I tu su bila mišljenja pojedinih navijača da je Bejns bolja opcija, i da igra u životnoj formi.
Tak 2014. godine na Mundijalu u Brazilu Bejns dobija i poziv i startno mjesto, ali nakon dva prva meča i dva poraza, a samim tim i eliminacije sa turnira, biva zamijenjen.
Nikad nije osjetio zavist ili i jednom rečju rekao da misli da je nepravedno zamijenjen ili izostavljen iz reprezentacije.
Ako je na početku svoje životne dobi patio od zatvorenosti i introvertnosti, kroz fudbasku karijeru bio ga je glas savršenog timskog saigrača, odličnog druga i nekoga ko je tzv. "glue guy" u svlačionici.
Saigrači često pominju da je jedan od najzabavnijih ljudi u timu, britkog humora, ali i nekog ko je bez dlake na jeziku.
Navijači Evertona su ga obožavali jer, pored fenomenalnog igračkog umijeća, u intervjuima nije pričao oprobanim fudbalskim floskulama, već bi bio "bolesno iskren".
Dolaskom Roberta Martineza na poziciju trenera prihvatio je ideju da proba ulogu Filipa Lama u Gvardiolinom Bajern Minhenu.
Ideja je bila da Bejns bude malo ispred odbrane, kao neka vrsta zadnjeg veznog koji bi mogao da poveže zadnju liniju i sredinu.
Međutim ta vizija španskog trenera, koja se dokazala dok je bio trener Svonsija u nižim ligama, nije se baš "primila" među "Karamelicama".
Iako je Everton imao uspješnu prvu sezonu pod Martinezom i završio kao peti, naredne dvije su bile znatno lošije i klub je nakon nepune tri sezone otpustio španskog stručnjaka.
I karijera Bejnsa je bila polako u silaznoj putannji. Tijelo koje znalo da poveže 99 uzastopnih utakmica u Premijer ligi polako je počelo da trpi povrede. I pored toga, Bejnsa je čekao ugovor, a po završetku ove sezone čekala se odluka igrača hoće li da nastavi dalje ili će da ide u penziju.
Nakon posljednje utakmice, u kojoj je ušao sa klupe, Bejns je saopštio javnosti da je poslije 18 godina profesionalnog bavljenjem fudbalom došlo vrijeme za penziju.
Sadašnji trener Evertona Karlo Anćeloti kazao je da u Bejsnu i dalje vidi fantastičnog igrača, koji je imao fantastičnu karijeru, i da se nada da penzija neće dugo trajati već da će od iduće sezone početi sa radom u klubu na nekoj od pozicija.
Italijanski trener je želio da Bejns ostane još jednu sezonu kao igrač, ali da razumije njegovu odluku.
Lejton odlazi nakon 13 sezona u plavom dresu, 420 utakmica, 39 golova i 67 asistencija u svim takmičenjima.
Njegova skormnost i podređivanje timu ostaju za primjer budućim generacijama. I van terena je uvijek priseban i prirodan, spreman da ispoštuje svakog navijača i fana.
Saigrači iz Evertona su znali da ga zovu "Peti Bitls", zbog frizure, ali i zbog gitare koja je bila neizostavan rekvizit tokom svih godina bavljenja fudbalom.
Čuvena je njegova anegdota kada je tokom priprema za SP u Brazilu 2014. godine za šankom hotela u koji su bili smješteni na pripremama vidio svog idola Morisija, nekadašnjeg frontmena grupe The Smits, i jednog od najvećih britanskih muzičara ikada.
"Premišljao sam se da li da pođem i da se javim, i nakon nagovaranja saigrača, ipak sam prišao i pozdravio ga. Poželio nam je sreću na prvenstvu i nisam htio više da ga gnjavim", kazao je Bejns.
Iako je igrao u odbrani nikad nije dobio crveni karon u 18 godina dugoj karijeri.
Tih, miran, nenametljiv, van svakog šablona modernih fudbalera, a opet neko od koga su protivnici poštovalli, a golmani se bojali njegove ljevice.
Fudbaler koji nema osvojenih trofeja, nije trčao za ponudama boljih klubova.
Nakon što je potpisao za klub za koji navija kao dječak, znao je da će tu da provede ostatak svoje karijere.
Diskretni heroj one plave strane Liverpula, sa one druge strane Stenli Parka.
Bonus video:
