Crnogorski klupski fudbal se nalazi u dubokoj krizi, vjerovatno najvećoj od nezavisnosti. Godinama naši klubovi na međunarodnoj sceni ne uspijevaju da naprave značajniji rezultat. Povremeno se desi bljesak, poput pobjedа Budućnosti nad Genkom 2016. ili ovogodišnje izbacivanje bogate Astane. OFK Titograd je igrao i sa španskom Seviljom, čestim osvajačem Lige Evrope. Zeta je došla čak do plej-of runde - na stepenicu od grupne faze, ali sve su to izolovani incidenti, a ne plod kontinuiranog rada.
Javnost bolje pamti bolna iskustva, poraze Zete od PSV-a u dvomeču 14:0, Titograda (tadašnje Mladosti) od Sevilje 9:1, ili Mogrenovih teniskih 6:0, 6:0 u duelima sa danskim Kopenhagenom.
Zato nikoga ne čude podaci da su crnogorski prvoligaški fudbalski klubovi, prema specijalizovanom sajtu Transfermarkt, zaradili od transfera igrača tek 1,73 miliona eura od ljeta 2015. do ljeta 2020. godine. Toj sumi treba dodati i iznose pojedinih transfera čija vrijednost javnosti nije poznata, jer se ne zna precizno koliko je novca recimo OFK Titograd dobio od češkog Jabloneca za transfer Zorana Petrovića ili Zeta za Nikolu Krstovića, prilikom transfera u Crvenu Zvezdu, ali i imati na umu da određeni dio novca odlazi na provizije, menadžere i sl.
U odnosu na zemlje regiona crnogorski klupski fudbal se kotira na samom dnu, izuzimajući Kosovo. Klubovi Sjeverne Makedonije su za isti vremenski period od transfera prihodovali 5,23 miliona, bosansko-hercegovački 12,32 miliona, a slovenački 49,64 miliona.
Šta reći onda za Srbiju i Hrvatsku, koji djeluju kao giganti naspram Crne Gore. Srpski klubovi, prije svega „vječiti rivali“, od prodaje igrača zaradili su 175,63 miliona, dok je apsolutni lider Hrvatska, koja je sa 343,108 miliona eura zaradila više nego svi ostali ex-YU klubovi zajedno.
Kada se pomene prodaja igrača prva asocijacija ljudima sa Balkana je Dinamo Zagreb - klub koji je u posljednjih šest sezona prihodovao oko 184 miliona eura. Ovog ljeta samo od prodaje Joška Gvardiola „modri“ su zaradili 16 miliona (plus mogući bonusi). Neumjesno je naravno praviti paralele sa klubom koji godinama ulaže u omladinsku školu, skauting službu, pravi dugoročne ugovore sa mladim igračima, redovno igra evropska takmičenja, ali šta je onda sa ostalima?
Ako je Evropa garant priliva novca, poređenja radi, splitski Hajduk je zaradio 54 miliona eura od prodaje igrača (od ljeta 2015.), a da pritom posljednjih godina ima gotovo podjednak (ne)uspjeh na evropskoj sceni kao naši klubovi.
Bivši fudbaler, a sada fudbalski agent i menadžer sa djelovanjem rada na Balkanu, ali i u Njemačkoj, Slobodan Lakićević objašnjava na primjeru Hajduka razliku u odnosu na naše klubove.
- Što se tiče recimo Hajduka, to je klub koji je i kada ne igra Evropu prepoznatljiv brend po omladinskoj školi. Ulažu dosta u mlađe selekcije i imaju sjajnu skauting službu na svim nivoima. Uz to, liga je mnogo jača i kada igrač odskače kvalitetom onda on predstavlja pojačanje za klubove u najjačim evropskim ligama. Ti igrači se već formiraju u mlađim kategorijama, a onda se samo „bruse“ u seniorskom timu, što kod nas nije slučaj - kaže Lakićević.
Ako se Hajduk i dalje „izvlači“ na veliko ime onda bi uzor mogao da nam bude Čukarički (zarada od prodaje igrača 12 miliona eura u posljednjih šest sezona) ili Dinamova filijala Lokomotiva (20 miliona), klubovi sa ne baš velikom tradicijom kakvu posjeduju Budućnost ili Sutjeska. Lakićević, međutim, ističe da loš imidž lige dosta kvari sam proces prodaje.
- Kako se naša liga kotira kao jedna od najgorih u Evropi, pregovori su izuzetno naporni. Mladi igrači moraju da odskaču mnogo kvalitetom od svojih vršnjaka, što je kod nas rijedak slučaj. Bitnu ulogu igra menadžer koji treba da ubijedi sportskog direktora ili skauting službu da pogledaju igrača uživo, a većina odustane u startu kada pogledaju video-analizu i uvjere se u slab intezitet lige. Iz ličnog iskustva sam nekoliko puta na sebe preuzimao troškove skautiranja za igrače iz Crne Gore kako bih ubijedio pojedine klubove da pogledaju igrača uživo, dok, kada su u pitanju igrači iz Hrvatske ili Srbije, troškove skautiranja preuzima klub, što je inače i praksa - kaže Lakićević.
U posljednje vrijeme je prisutna praksa i da tradicionalni kupci najvećih talenata u Crnoj Gori -“beogradski blizanci” više nisu zainteresovani za naše tršište. Crno-bijeli su u proteklom periodu iz Crne Gore “pazarili” Igora Vujačića (došao iz Zete kao slobodan igrač) i Perušu Pešukića (Budućnost) koji je odigrao samo dvije utakmice.
Crvena zvezda je u proteklih pet godina samo iz Zete dovela Nikolu Krstovića (nepoznata suma), da bi ga onda poslala na pozajmicu u Grafičar (filijala), pa ga vratila u prvi tim gdje je sada tek treća ili četvrta opcija u napadu Dejanu Stankoviću.
Primjeri dobre prakse su transferi Stefana Milića zagrebačkom Dinamu, za koji je Budućnost dobila pola miliona eura plus 20 odsto od narednog transfera, što je ujedno i najskuplji transfer u proteklom periodu, i transfer mladog Ognjena Stijepovića, za čije usluge je Sampdorija platila 400 hiljada OFK Titogradu.
Obojica su, međutim, trenutno pozajmljeni drugim klubovima, jer su rukovodstva klubova procijenila da nisu dovoljno spremni za prvi tim.
Ipak, možda najporaznija činjenica, prema Transfermarktu, jeste da je od ljeta 2015. godina do danas od svih igrača koji su napustili crnogorske klubove samo za njih 12 zarađen kakav takav-novac, makar onaj zvanični, dok su svi ostali odlazili bez obeštećenja.
Rezultati bez velikih ulaganaja vjerovatno nisu moguća. U regionu u proteklih pet godina je najviše ulagao zagrebački Dinamo - 36,105 miliona, a taj novac im se, osim u rezultatskom, vratio šestostruko i u finansijskom aspektu. Od 1.212 igrača koji su dolazili u naše klubove poslljednjih šest sezona samo je Budućnost za transfere Mihaila Perovića (iz Voždovca) i Aleksandra Vujačića (iz Petrovca) platila novac za obeštećenje.
Svi ostali su došli kao slobodni igrači ili cifra za transfere nije poznata, odnosno zvanično zavedena.
Selektor Crne Gore Faruk Hadžibegić je za posljednje okupljanje reprezentacije pozvao čak devetoricu igrača iz domaće lige, od kojih su neki napunili tek 20 godina.
Upravo ulaganje u omladinsku školu fudbala Lakićević vidi kao ključ rješenja izlaska iz ove situacije.
- Moja preporuka je da se ulažu veća finansijska sredstva u mlađe kategorije kako bi se kvalitetnije radilo i stvarala dugoročno kvalitetnija omladinska i kadetska liga, inače ćemo narednih par godina imati veći problem u A reprezentaciji nego što ga već imamo. Na kratak period je bitno da se digne kvalitet lige, zadržao bih pravilo dva igrača ispod 21 godine u prvim postavama, ali bih povećao broj stranaca bar na pet (trenutno pravilo je da dva stranca mogu biti u timu), da se uz kvalitetne strance diže nivo naše lige i obavezno bih uveo da klubovi moraju imati određeni broj potpisanih ugovora - zaključuje Lakićević.
Sve pobrojano, baš kako Lakićević primjećuje, odražava se na reprezentativne selekcije. Mlađe kategorije godinama ne prave značajniji uspjeh (pitanje je da li su ga ikada i pravili). U nedavnom završenom kvalifikacionom ciklusu mlada reprezentacija završila je kao posljednja u grupi, što je najgori rezultat u istoriji, a ispred naše selekcije na tabeli su i Farska Ostrva.
A reprezentacija je značajno popravila utisak goleadom protiv Kiprana. Plasirali su se „sokoli“ u B diviziju Lige nacija i tek će utakmice sa značajno kvalitetnijim rivalima u odnosu na dosadašnje pokazati je li posljednje ili pretposljednje mjesto na tabeli u kvalifikacijama - kao u prošlom ciklusu, realnost naše reprezentacije ili se opet možemo nadati da ćemo „Vembli“ napuštati neporaženi.
Ako su Hrvati, Srbi, Slovenci, ipak, ekonomski i teritorijalno nadmoćniji, onda neka nam uzor budu Makedonci čiji su fudbaleri nedavno izborili plasman na EP, zemlja sa kojom možemo i moramo da pravimo poređenja.
Naša omladinska liga je slabija od njemačke kadetske
Bivši mladi crnogorski reprezentativac Slobodan Lakićević, sada fudbalski menadžer, ističe i da pored toga što Fudbalski savez ulaže određena sredstva u infrastrukturu, liga konstantno nazaduje. Objašnjava da to otežava proces pregovoranja i poziciju naših igrača na tržištu.
- Tržište za naše igrače su uglavnom razvojne lige, pošto nisu još formirani igrači i ne prodaju se kao pojačanja već kao igrači sa potencijalom koji treba još da se “bruse”. Samin tim to diktira cijenu, rizik je platiti za igrača iz crnogorske lige veliko obeštećenje, a zainteresovani klubovi su dobro upoznati sa finansijskom situacijom u klubovima Crne Gore pa znaju da “doziraju” ponude” - kaže Lakićević.
Lakićević kao glavni problem vidi prije svega rad sa mlađim kategorijama, a pravi paralelu sa sistemom koji je prisutan u Njemačkoj, gdje je nekada u nižim ligama aktivno igrao fudbal.
- Igrači nedovoljno spremni izlaze iz omladinskog pogona, igra se bez inteziteta i bez većeg pritiska na igrača sa loptom, tako da je potrebna velika adaptacija. Nema više mlađih igrača koji odskaču u ligi, to se odslikava na rezutate u mlađim reprezentacijama koji su očajni. Čast izuzecima, ali većina klubova preživljava iz sezone u sezonu bez dugoročnog koncepta. Kada bih uporedio našu ligu sa Njemačkom ona je u rangu od slabijeg dijela 4. lige do 5. lige - dakle amaterska, to što u suštini i jeste. Omladinska liga je slabija od kadetske Njemačke, dok je taktička svijest na nivou pionira - rekao je za “Vijesti” Lakićević.
1,73 miliona eura ukupno su zaradili crnogorski klubovi od transfera u periodu od ljeta 2015. do ljeta 2020. godine, prema zvaničnim podacima, što je daleko manje od svih zemalja iz regiona, ne računajući Kosovo. Za samo 12 fudbalera u tom periodu naši klubovi su zaradili kakav-takav novac
Bonus video:
