"Godina se završava sa uticajnom 'juego de posición' igrom Pepa Gvardiole, koja je evoluirala tokom vremena i koja je neznatno prilagođena Engleskoj, a koja je pokorila Premijer ligu, baš kao što je uradila La Ligu i Bundesligu. Biće uobičajenih žalbi i primjedbi na to koliko je novca potrošeno, dovodiće se u sumnju i porijeklo tog novca, ali sa fudbalske strane gledano - u Engleskoj se nikada ovako nešto nije gledalo".
Tako piše jedan od najboljih engleskih fudbalskih novinara Džonatan Vilson u kolumni za "Gardijan", u kojoj analizira kako je Gvardiolin Mančester siti okrenuo Premijer ligu naglavačke.
"Kada je Gvardiola osvojio dvije Lige šampiona za tri godine u Barseloni, uradio je to dominantnim stilom. Neki su pružali otpor, kao Žoze Murinjo, ali ogromna većina klubova željela je da imitira njegov stil igre. Počela je tako opsesija statističkim podacima o posjedu lopte i uticaju na rezultat. Prekinuta je u jednoj sedmici 2013. godine, kada su Borusija Dortmund i Bajern uništili Real i Barselonu, u prvim mečevima polufinala Lige šampiona igrajući fudbal zasnovan na kontranapadima", analizira Vilson.
"Tada je počela nova era. Gvardiola nikada nije odustao od principa koje je ugradio Krojf, a on usavršio, ali je prilagodio svoj stil za Bundesligu, postao fleksibilniji. Njegovi uspjesi sa Bajernom možda nisu dovoljno cijenjeni, zbog uzastopnih poraza u polufinalu Lige šampiona, pa je postavljena sumnja da li njegove metode mogu da budu primijenjene u ligi, u kojoj ne postoji tolika razlika u finansijskoj snazi između najjačeg i najbližeg pratioca, kao što je slučaj u Njemačkoj", stoji u tekstu.
"Njemačka je i ranije imala trenere, koji su, slično Gvardioli, forsirali visoki presing i zonsko markiranje, kao Ralf Ragnik, a kasnije i Jirgen Klop, ali Gvardiola je i u toj ligi predstavio nešto novo", naglašava Vilson.
"Kao Gvardiolina protivteža pojavio se Dijego Simeone, koji je imao uporište u argentinskoj tradiciji anti-fudbala, koju je naučio kao mlad igrač u Velezu, pod vođstvom Viktorija Spineta, koji se u fudbalskoj teoriji smatra začetnikom fudbalskog stila koji se oslanja na čvrstu organizaciju i borbu, a ne na talenat igrača.
Na drugoj strani, bio je Antonio Konte, sa svojim čvrstim presingom, pod jakim uticajem Karla Maconea, koji je kratko trenirao Gvardiolu u Breši. Maks Alegri je nastavio Konteovu priču u Juventusu. I njih dvojica, su na neki način nastavili 'krojfovsku priču', kao treneri koji su uzeli Ajaksov stil i dali mu svoj pečat. Takvi su i Luj van Gal, Luis Enrike, Frank de Bur, Ronald Kuman, Filip Koku, Žulen Lopetegi, Peter Boš …", navodi Vilson.
"Gvardiola je, ipak, poseban u svojoj origalnosti", ističe Vilson, koji predviđa da bi tekuća sezona mogla da označi potpunu reafirmaciju nečega što bi se nazvalo "prava post-Krojfova era".
"Premijer ligom je prošle sezone dominirao Konteov 3-4-2-1, za koji rivaki nisu imali rješenja, zbog slobode i širine koju su dobijali bočni igrali. To je, međutim, postalo irelevantno spram pitanja - kako zaustaviti Siti. Probali su sve, čak 17 timova u Premijer ligi počelo je sezonu sa trojicom igrača u odbrani, protiv Sitija su viđene razne varijacije na istu temu. Konte je tokom meča Čelsi - Siti igrao i sa trojicom napadača, a i sa šestoricom igrača na sredini terena, ali nije uspio ni da parira, već je izgubio 1:0 i dobro prošao", piše Vilson.
"U posljednja četiri mjeseca odagnate su sve sumnje da li Gvardiolin "juego de posicion" može da bude efikasan u Engleskoj. Možda je trebalo više vremena nego u Španiji ili Njemačkoj, a možda je zahtijevalo i značajne troškove, ali rezultat je - fudbal koji nije samo lijep, već i dominantan. Sve što Gvardioli ostaje je da uspjeh u Premijer ligi ponovi u Evropi", zaključuje Vilson.
Bonus video:
