Ovih dana napustio nas je nekadašnji kapiten FK Budućnost Milutin-Mišo Folić, jedan od velikana crnogorskog fudbala.
Ali, velikani nikada ne odlaze zauvijek, pa se i naš Mišo samo preselio u legendu, a nas zadužio da tu legendu gajimo, bojimo najljepšim bojama i prenosimo na mlađe generacije.
Bio je igračina i aristokrata u kopačkama. Lepršav, lagan, plijenio je elegantnim i mekim korakom, koji je imao neku osobenu simetriju. Za tren oka, gazela sa Drača mekano i neuhvatljivo iznio bi loptu preko centra, zatim po potrebi prošao jednog-dvojicu protivničkih igrača i uputio savršen centaršut, pogađajući u glavu D. Stanića i D. Šakovića (Budućnost) ili Pera Nadovezu (Hajduk Split).
Vratiću se zato na početak sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je FK Budućnost bila drugoligaš i igrala kvalifikacije za ulazak u Prvu jugoslovensku ligu, jednu od pet najboljih u Evropi tog vremena.
Kako je fudbal u Titogradu te 1970. godine, zbog napora da se Budućnost domogne Prve lige za elitizmom oboljele Crnogorce, postao pitanje svih pitanja, a vatrene navijače „plavih” morile su hamletovske dileme - „to be, or not to be”.
Tog jutra, kao i svakog prethodnog, Titograđani su se budili sa samo jednom mišlju - fudbalom. Fudbal u Titogradu tih godina nije bio zabava, razonada ili navijački kapric, već način života, a droga koja je opijala moje sugrađane zvala se FK Budućnost.
Plavo-bijela krv tekla je venama žitelja varoši, a sav život titogradskog „cikotića” stajao je u ove dvije boje.
Poslije dugo godina osrednjosti Prva liga je pozvala „plavo-bijele” momke. FK Budućnost je dogurala do kvalifikacija, na samo jednu prepreku od elite. Taj zov Prve lige rasplamsao je svu navijačku strast kod Titograđana, pa su do tada mirne ulice grada za nekog zalutalog turistu ličile na mini-karneval u Rio de Žaneiru. Uzrok i pokretačka snaga ove fešte bio je njegovo veličanstvo fudbal. Jedino on je bio kadar, usred ljeta gospodnjega 1970. godine prošlog vijeka, da u podne izvede mladež na vreli asfalt.
Za prosječnog Titograđanina bio je to san koji donosi sve. Mečevi sa velikom četvorkom, igranje u jednoj od najjačih liga Evrope, vidjeti na djelu Džaju, Kuleta, Mocu, Šuru, Žungula, Papea, Cica, Baku... Samo još taj baraž, ili popularno nazvane kvalifikacije, i san je bio nadohvat ruke...
Možda će se čitaocu ovaj uvod učiniti isuviše opširan, ali kakav je Mišo bio kao karakter približiću vam kroz opis izvođenja jedanaesteraca na kvalifikacionoj utakmici Budućnost - Sloga Kraljevo.
Tog vreloj julskog dana, na temperaturi od 42 stepena, Budućnost je dočekala Slogu sa minusom od dva gola iz Kraljeva (0:2). „Plavi” su krenuli silovito i golovima Cveta Savkovića i Dragana Stanića izjednačili rezultat iz Kraljeva, ali i pored svih napora nisu u regularnom toku uspjeli da izbore prolaz. Pobjednik se morao rješavati jedanaestercima. Trener Munib Saračević bio je u nedoumici kako da odredi petoricu izvođača, jer u pripremi utakmice nije posvetio dovoljno pažnje izvođenju udaraca sa bijele tačke.
Prvi su šutirali igrači Sloge. U tom periodu pri rješavanju utakmice penalima, za razliku od današnjeg sistema, šutiralo se pet udaraca od strane jedne ekipe, poslije čega bi izvođenju pristupila petorica igrača druge ekipe.
Gosti su iz pet udaraca postigli samo jedan gol, i unaprijed pomireni sa neuspjehom, napustili su teren, ne želeći da prisustvuju trijumfu protivnika. Ali, „plavi” su bili fizički i pshihički nepripremljeni i dekoncentrisani, što je iskusni zagrebački sudija ing. Medić, vrlo brzo uočio. Vjerovatno osjećajući grižu savjesti zbog suđenja na našu štetu u regularnom toku utakmice, pokušava nam pomoći u ovoj penal-završnici, tako što je našim šuterima kada promaše, davao priliku za popravni. Na taj način su šest puta promašivali Savković, Stanić i Đurišić, dok je jedini gol postigao Spasoje Pavlović.
Namještajući loptu na bijelu tačku, naš posljednji izvođač, kapiten Milutin Folić, nosilac Hajdukovog zlatnog prstena (dobijali su ga svi igrači splitskog tima koji su osvojili pehar Kupa maršala Tita), obratio se sudiji Mediću riječima: „Gospodine inženjeru, da komedija ne bi prerasla u lakrdiju, ukoliko i ja promašim, morate odmah svirati kraj, jer idem pravo u svlačionicu. Ponovo ga šutirati neću!”
Mišo uzima zalet, šut... Lopta je okrznula prečku i otišla preko gola. Pognute glave, teškim korakom, veliki sportsmen se uputio ka tunelu, uz nijemu pratnju 20 hiljada gledalaca. Međutim, drama se ovdje ne završava, iako sudija Medić, impresioniran Mišovim postupkom, ishitreno svira kraj. Šok. Nevjerica...
Iznenađene pomoćne sudije salijeću glavnog sudiju, objašnavajući mu da je rezultat još neriješen (1:1), i da treba izvoditi naizmjenično penale (po današnjem sistemu). Ali, gostiju nema, jer su odavno pod tuševima. U publici komešanje. Kada su se pribrali preci današnjih „varvara”, počinje žurka i navijanje za sudije, koje su se dali u potragu za fudbalerima iz Kraljeva.
Sudijska trojka, delegat i službena lica upadaju u svlačionicu Sloge i zahtijevaju da se nastavi šutiranje penala. Poslije dosta natezanja izvlače za ruku centarfora Sloge Lazarevića, koji uprkos tome što ni sapunicu sa kose nije saprao, a kamoli čestito pertle zavezao... a već je uzimao zalet za udarac. Šut i gol.
Šesti naš izvođač je promašio, pa je Medić konačno morao svirati kraj. Tako se neslavno završila lakrdija koju je predvidio kapiten Mišo Folić.
Iako su srušeni snovi cijelog Titograda, nije doletio nijedan zvižduk. Mišov autoritet kao da je kontrolisao auditorijum. Muk. Smrtna tišina. Prva liga je ostala nedosanjani san...
Iz knjige „Rapsodija u plavom” Vojislava Vukčevića, koja će uskoro izaći iz štampe.
Bonus video:
