Čelnici Budućnosti smijenili su trenera Dragana Kažića koji je samo dijelom ispunio ono što je ljetos obećao na prvoj konferenciji za novinare, ne znajući tada sastav igrača sa kojim će raspolagati, ne poznajući očigledno ni prilike na domaćoj klupskoj sceni - da će njegov tim igrati ofanzivno i napadački, u visokom presingu, uvijek na gol više, sve do titule.
Zapravo, ispunio je sve što je najavio, ali samo na domaćem terenu, gdje je Budućnost zaista „gazila” svoje protivnike.
Očajan bilans u gostima, jedna pobjeda na osam prvenstvenih kola na strani, uzrokovala je zaostatak od 13 bodova u odnosu na vodeću Sutjesku, što je minus koji uprava podgoričkog kluba očigledno nije mogla da podnese, odlučivši se za promjenu trenera samo tri kola prije kraja jesenje polusezone.
"Protiv nas su skoro svi igrali defanzivno, a nismo imali igrača sposobnog da razbije tu defanzivnu liniju. Pored toga, na domaćem terenu smo igrali brzo, lepršavo, lako stizali do golova i pobjeda. Na strani smo, međutim, djelovali stegnuto i bez ideje, a to je Sutjeska znala da kazni i pobjegne nam 13 bodova. Nikšićani su kvalitetni u svim linijama, podjednako su dobri i kući i na strani i to je njihova prednost u odnosu na Budućnost", kazao je Kažić na rastanku.
U decembru, Budućnost će tražiti novog trenera, trećeg u mandatu aktuelne uprave, koja vodi klub tek nešto više od godinu dana, a čak 19. u samostalnoj Crnoj Gori.
Kažić je došao sredinom juna, preuzeo je tim od Miodraga Vukotića, koji je pretodno vodio Budućnost do treće titule. Kažićeva Budućnost, značajno promijenjena u odnosu na Vukotićevu, dobro se predstavila u kvalifikacijama za Ligu šampiona, iako je eliminisana od Partizana, a pamtiće se da je u revanšu pod Goricom dobrim dijelom meča držala u šahu znatno kvalitetnijeg rivala.
Kažić se tada zamjerio dobrom dijelu domaće trenerske struke, izjavom da je „evidentan nerad, ili nestručan rad u ranijem periodu”, te da je zatekao „taktički neobučene igrače”. Nakon burnih reakcija, saopštenja Trenerske škole FSCG, strasti su se stišale, a Kažić sa izmijenjenim timom, velikim brojem novih igrača, prilično dobro ušao u novu sezonu, sa četiri pobjede u prvih pet kola.
Vremenom je, međutim, Budućnost počela da zaostaje za Sutjeskom, koja je dobijala sve, za razliku od Podgoričana, koji su nizali pobjede samo na domaćem terenu. Tek tada, nekadašnji trener islandskog Vikingura počeo je da osjeća svu težinu svojih riječi sa prve konferencije za novinare, kada je izjavio:
"Titula je obaveza, a ja želim nešto više od toga - duplu krunu".
Budućnost u Crnoj Gori nije ono što je, recimo, Dinamo u Hrvatskoj, što su Zvezda i Partizan u Srbiji, što je na primjer Šerif u Moldaviji, BATE Borisov u Bjelorusiji...
Samo ime nije nikakva garancija trofeja, a da je tako - ne bi Budućnost osvojila samo četiri, od moguća 22 trofeja u samostalnoj Crnoj Gori (tri titule, jedan Kup), ne bi za to vrijeme promijenila čak 18 trenera, što je vjerovatno evropski rekord.
Kažić je preko tih brojki očigledno olako prešao pred prvo obraćanje medijima, jer i drugi igraju fudbal, a posebno Sutjeska - po istoriji i tradiciji, ništa manje značajan klub na crnogorskoj sceni.
Zaostatak od 13 bodova za Nikšićanima, uostalom, više je posljedica fenomenalnih izdanja tima Nikole Rakojevića, koji ruši rekod za rekordom, nego loših igara još uvijek aktuelnog šampiona.
Prolaz u polufinale Kupa, uz sjajnu igru protiv iste te Sutjeske - pobjeda i kući i na strani, ukupno 3:0, pokazatelj je da je ostalo nešto i iza Kažićeve Budućnosti.
Na proljeće, Budućnost će biti glavni favorit da osvoji Kup, jedan od dva trofeja, a ako to uradi, sezona nikako neće biti neuspješna, s obzirom na istoriju, brojke i statistku.
Je li zato bilo realnih elemenata da uprava kluba smijeni trenera nakon samo četiri i po mjeseca, već je drugo pitanje i vezano je sa kratkoročnom ili dugoročnom vizijom kluba.
Ta vizija, očigledno, ne postoji, ni nakon toliko godina, koje svaka liče jedna na drugu.
Bonus video:
