Poslije dvije godine, osam mjeseci i tri dana, 871 utakmice, završene su kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo.
Ukupno 210 reprezentacija borilo se za odlazak u Rusiju, među njima su bili i debitanti Butan, Južni Sudan, Gibraltar i Kosovo.
Filter su prošle 32 selekcije, među kojima nisu giganti, poput Italije i Holandije, kao i selekcije SAD, Čilea, Gane, Kameruna, Obale slonovače...
Četiri nacionalna tima obilježila su kvalifikacioni ciklus, ne samo zbog rezultata, već, prije svega, zbog navijačkih emocija, koje su otkrile suštinu i pokazale koliko je fudbal iznad svih sportova, potvrdile da je najvažnija sporedna stvar na svijetu.
U Egiptu je, tako, danima trajala fudbalska euforija, nakon što su "faraoni" u posljednjim trenucima meča sa Kongom, obezbijedili povratak na najveću scenu.
Stadion u Aleksandriji je podrhtavao, ljudi su se dizali iz invalidskih kolica i skakali od sreće, publika više puta ulazila u teren...
Na ulicama svih gradova vladala je euforija, kakva se ne pamti...
Panama je prvi put u istoriji izborila plasman na Mundijal, nakon što je u KONKAKAF zoni bila bolja od selekcije SAD.
Debitant je i Island, kao evropska senzacija.
Nakon plasmana na EURO 2016, i četvrtfinala tog takmičenja, Island je postao najmanja država čiji je nacionalni tim stigao do Mundijala.
Islanđani će biti tvrd orah svima, a njihovi navijači atrakcija u Rusiji.
I na kraju - Peru.
Peruanci su na Mundijal čekali 36 godina i znali da proslave istorijski uspjeh...
Bonus video:
