Cijeli vijek je prošao otkada se fudbal ozbiljno igra na ovim prostorima i za stogodišnji period razvoja imao je razne faze. Kao po pravilu, uvijek su stariji govorili mlađima da je fudbal u njihovo vrijeme bio, ako ne kvalitetniji, a ono makar ljepši, da je imao dušu i neki buntovnički duh koji nove generacije ne mogu da razumiju.
Najstariji ljubitelji fudbala pod Trebjesom reći će da kao najljepši period loptanja pamte šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka.
Ađanski, Stanišić, Gardun, Međedović, Grahovac, Đurović, Kovačević, Bokan, Tibljaš, Zeković i Samatović, a uz njih i Tadić, Damjanović, Perović, Matović, Đukić, Kontić, Magovčević i Ivković generacija su igrača koja je za deset godina zajedništva ostavila možda i najveći trag od kada se “bubamara” kotrlja Nikšićkim poljem.
”BEST SA BISTRICE”
Kod publike su nekada na cijeni bili igrači koji se pamte i po kvalitetu, ali i po neodoljivom šarmu, kako na terenu, tako i van njega. Period koji su na svjetskoj sceni obilježili velika imena poput Pelea, Euzebija i Besta, ili u Jugoslaviji ona poput Džajića i Šekularca, imao je svoje heroje i na domaćem terenu.
Branko Baja Samatović i Drago Kovačević, odnosno lijevo i desno krilo Sutjeske, bili su perjanica ekipe koja je kraj Bistrice izvela fudbalsku revoluciju. Duge kose i buntovnički duh bili su neizostavni kod tadašnjih majstora ove igre, što je bio slučaj i kod tandema nikšićkih plavo-bijelih.
Kovačević je u Nikšić stigao iz Pljevalja, dok je Samatović imao duži put, jer je rođen u selu Jaša Tomić u Vojvodini. Pravljen je plan na duže staze, odnosno ekipa koja će da odvede Sutjesku u društvo najboljih, pa su se kocke sklapale od igrača iz sopstvene škole, ali i talenata iz cijele Jugoslavije.
Nije prošlo mnogo vremena kada su drugoligaške ekipe počele da drhte pred Sutjeskom, a odlične igre nagrađivala je i nikšićka publika. Lavina fudbalske euforije je krenula, a kraj joj se nije nazirao.
Nikšićki “plavi” su tada na pojedinim gostovanja praćeni sa oko 5.000 navijača dok su kraj Bistrice stizali navijači iz cijele Crne Gore. Gledaoci su dolazili da uživaju u fudbalskoj romantici, čekajući i neminovne rezultate. Nakon par pokušaja, ova generacija igrača Sutjeska iz treće sreće uspijeva da se domogne prvoligaške scene, a onda nastupa period kada su i igrači “velike četvorke” jugoslovenskog fudbala znali pognute glave da napušte stadion kraj Bistrice.
”Nakon nekoliko provedenih sezona u Rudaru stigao je poziv iz Sutjeske. Nikšićki tim je tada imao ambicije da se bori za ulazak u prvu ligu, a za mene je cijela ta priča predstavljala veliki izazov i ja sam sa velikom radošću stigao u klub. Ipak, nisam mogao da predpostavim kakva će se fudbalska priča napraviti i koliko ćemo radosti donijeti navijačima Sutjeske. Vjerovao sam u sebe i svoje kvalitete, ali da ću toliki trag ostaviti nisam zamišljao ni u najluđim snovima. Polako ali sigurno napravljen je veoma jak tim i vidjeli smo odmah da imamo kapaciteta za velike stvari. Mečevi za ulazak u prvu ligu pokazali su nevjerovatnu energiju koja je bila prisutna i kod igrača, ali i kod navijača. Grad je živio za fudbal i za Sutjesku. Potom smo stigli i do Prve lige, a tada smo tek postali junaci grada. Pored ljudskih i fudbalskih kvaliteta tim je imao duh zajedništva, a posebno bih istakao ulogu trenera Šijakovića, sa kojim mi je bilo pravo zadovoljstvo raditi”, ističe Drago Kovačević u razgovoru za “Vijesti”.
Fudbalski radnici nijesu bili lijeni da “prošaraju” cijelu državu da bi došli do pravog pojačanja, a slučaj “Besta sa Bistrice” potvrđuje da su imali i znanja i osjećaja. Mnogi su mišljenja da bi Branko Baja Samatović bio član i najboljeg tima Jugoslavije da na lijevom krilu nije bio tada Dragan Džajić.
"Ja sam po nagovoru svog oca, koji je bio učesnik bitke na Sutjesci, došao u Nikšić i obukao plavo-bijeli dres. Ubrzo sam se privikao i na Sutjesku i na Nikšić i tu sam ostao i dan-danas. Imali smo sjajnu ekipu i nijednog trenutka nisam zažalio što sam došao ovamo. Iskoristio sam svoj potencijal maksimalno, a pored toga što smo postizali rezultate, igrali smo i lijep fudbal. Nije bilo lako od samog početka. Bilo je raznih opstrukcija i stvari koje nemaju veze sa fudbalom, naročito kada smo igrali baraž mečeve za ulazak u prvu ligu. Ipak, uspjeli smo da sve to prevaziđemo i Sutjesku uvedemo u društvo najboljih. Prihvaćeni smo bili tada sjajno i od navijača jer je tadašnji fudbal bio na visokom nivou i živjelo se za njega jer je radnička klasa u njemu pronalazila izduvni ventil, a toga ovdje nema odavno. Zadržati cijeli tim čak jednu deceniju na okupu danas je ravno naučnoj fantastici i zato je fudbal danas tu gdje je. Mi nismo imali uslove kao danas što imaju igrači, ali mi se čini da smo mnogo više voljeli igru i nismo trčali za novcem”, govori za “Vijesti” Branko Baja Samatović, koji je zbog velike sličnosti sa legendom Mančester junajteda Džordžom Bestom, dobio nadimak Best sa Bistrice.
TREĆA SREĆA
U sezoni 1968/69. Sutjeska je u Južnoj grupi Druge lige završila kao drugoplasirana, sa bodom manje od Budućnosti. Uslijedili su kvalifikacioni dueli sa Radničkim iz Kragujevca. Prvi meč je završen rezultatom 2:2, dok je u Kragujevcu bilo 2:1.
”Radnčki je bio izuzetan sastav. Kasnije su mnogi od tih igrača nastupali na prvoligaškoj sceni poput Paunovića, Paunovskog. Mi smo bili sastavljeni od dosta anonimnih pojedicama vođeni kroz drugoligaško takmičenje od sjajnog trenera Dragoljuba Šijakovića. Teška je bila prvenstvena sezona u kojoj smo izborili kvalifikacije. Mi smo Šijakovića smatrali drugim ocem, zbog prvenstveno njegovog pristupa i roditeljskog odnosa. Puno smo od njega naučili, a kao grom iz vedra neba došla je vijest o smjeni trenera Šijakovića, Bebulom Miloševićem i to je imalo velikog uticaja. Kad se prisjetim te dvije utakmice mislim da nismo bili lošiji, ali splet raznih okolnosti je učinio svoje”, ističe Kovačević.
Naredne godine Sutjeska je za rivala u baražu imala čačanski Borac. Golom Radovana Bokana Nikčićani su otišli na revanš sa minimalnom prednosti.
”Čačani su znali da treba zaustaviti mene i Draga Kovačevića pa su čitavu noć pumpama natapali stadion, naročito po krilima, a čak su i suzili teren. Možda i nema sa ove distance pravog opravdanja, ali i druga šansa je propuštena. Ekipa se kalila još godinu dana i konačno nam se sreća osmjehnula”, ističe Samatović.
Sljedeće sezone, tačnije 1971. Sutjeska je počela kvalifikacije, opet kao prvoplasirana u Južnoj grupi, i opet sa Borcem. U Čačku poraz 0:1, a u Nikšiću je bilo 3:1 za “plave”, kada su pogađali Samatović i Kovačević, a uz njih i Grahovac. I odluka o prvoligašu pala je u dva duela sa Proleterom. Pobjeda od 2:0 kraj Bistrice i remi u revanšu dovoljni su bili da se konačno ostvare snovi.
Poslije trijumfa u Zrenjaninu veliki broj ljudi je došao da dočeka igrače na podgorički aerodrom, a samo putovanje od Golubovaca do Nikšića je trajalo nekoliko sati. Navijači su tom prilikom nosili na ramenima svoje ljubimce centrom grada, kada je i nastala čuvena krilatica “Bolji Baja nego Džaja”, koja će se koristiti do kraja Bajine karijere.
Zanimljiv podatak je da je u tim godinama Sutjeska imala izuzetne golgetere koji su bili u vrhu Druge lige. Prvo se isticao Vojin Lazarević, koji je kasnije otišao u Crvenu zvezdu, zatim Josip Tibljaš, a potom i Baja Samatović koji je sa 18 postignutih golova zajedno sa Tibljašem bio najbolji strijelac Južne grupe 1970. godine. Godinu kasnije istakao se i Radovan Bokan.
Saradnja sa Tirketom
U još jednom timu su zajednički nastupali Kovaćević i Samatović, a to je olimpijska reprezentacija Jugoslavije, koju je tada predvosio čuveni Aleksandar Tirnantić Tirke.
"Saradnja sa Tirketom je bila fenomenalna. On je bio čovjek iz naroda i pored prenošenja znanja, znao je da napravi i atmosferu u ekipi. Iskustvo sa olimpijskom reprezentacijom koju je vodio čovjek koji je igrao na prvom Mundijalu je za nas predstavljalo veliku stvar i mnogo nam je značilo u daljoj karijeri. Ono što je mene i Baju oduševljavalo jeste da je Tirke šalu prihvatao i na sopstveni račun, a nije se ni ljutio na naše nestašluke”, ističe kroz osmjeh Kovačević.
Nakon razilaska sjajne generacije, Kovačevića fudbalski put nije vodio daleko, jer je igračku karijeru nastavio u Budućnosti, a završio u bjelopoljskom Jedinstvu, ali se kasnije uspješno bavio trenerskim poslom vodeći mnoge crnogorske klubove.
Sa druge strane, Samatović je bio kratko u Boru, a potom se zaputio do Sjedinjenih Američkih Država, gdje je igrao dvije godine i upoznao mnoge sjajne igrače, a imao je priliku da se sretne i sa legendarnim Peleom. Ipak, srce ga je vuklo da se vrati u Nikšić, gdje i danas živi, a sa oduševljenjem prihvata svakog sagovornika koji je spreman da priča o fudbalu, naročito o onom iz prošlih vremena, kada je fudbalske romantike bilo na pretek.
Bonus video:
