Pored imena Ivana Vukovića u fudbalskim arhivima stajaće tri titule državnog prvaka, Kup Crne Gore i Kup Hrvatske. Naći će se i dva priznanja za najboljeg igrača u Crnoj Gori, nagrade za najboljeg strijelca Prve lige, kao i priznanje za najboljeg mladog igrača. Naročito u istoriji “bilih” pisaće da je bio najbolji igrač, strijelac i asistent u sezoni, a posebno priznanje za najboljeg igrača najveće utakmice Hajduka na gostovanjima u istoriji - pobjeda nad Interom na “Meaci” od 2:0.
Ni brojni televizijski kanali neće zaboraviti da povremeno ubace kadar Giginog evrogola u mrežu milanskog velikana.
To je sigurna budućnost, ali u momentu kada je 35-godišnji Vuković završio karijeru prva asocijacija navijača brojnih klubova i zemalja u kojima je igrao na svog ljubimca su - dodir klase i vic u igri. To uostalom gledaoci i najviše vole.
- Trebalo je da budem “paker”, stvaram prilike za gol, ali imao sam taj osjećaj da iznenadim i sada kada pogledam unazad, dao sam veliki broj lijepih golova. Iz voleja, petom... Bio sam omiljen u navijačkim grupama, naročito među Varvarima i Torcidom. I nekako sam se i najbolje osjećao među njima, jer je toliko sličnosti i u temperamentu i stilu života. I najljepše sam se osjećao na terenu sa njihovim pjesmama, podrškom i bili su mi posebna motivacija - priča za “Vijesti” Vuković, koji je karijeru okončao u dresu Iskre.
Upravo je Iskri pomogao u dva najveća klupska uspjeha, jer je sa klubom iz Danilovgrada nakon prvog, osigurao i drugi plasman u evropske kvalifikacije.
- Sada će biti sve drugačije, jer ću sa trenerskom B licencom pratiti rad i pripreme dojučerašnjih saigrača u evropskim izazovima, a potom i za nastup u novoj sezoni. Iskra ima mlad i perspektivan kadar na čelu sa trenerom Milivojem Novovićem, a meni je cilj da dosegnem do Pro licence, savladam još dva ispita, kako bih mogao da ubuduće preuzmem klupu nekog kluba.
95 golova je u 1. CFL u karijeri postigao Ivan Vuković, i drugi je najbolji strijelac u istoriji, iza Admira Adrovića (110)
U Iskri je završio, a fudbalski put počeo u mlađim kategorijama Budućnosti. Nizali su se klubovi, zemlje...
- Bilo je pozitivnog, ali i negativnog u karijeri, možda je moglo bolje... Kao kruna je bio reprezentativni debi u pobjedi nad Bjelorusijom, a bolje i više i nije moglo u konkurenciji napadača svjetske klase - Stevana Jovetića, Mirka Vučinića, Andrije Delibašića, Radomira Đalovića i Dejana Damjanovića. No, bio sam kapiten mlade reprezentacije Srbije i Crne Gore, omladinskih selekcija Crne Gore, živio sam u Splitu, Beogradu, Seulu, Skoplju, Tel Avivu, na Tajlandu... Zadovoljan sam i zarado, jer ne treba zaboraviti da je obeštećenje Budućnosti od Hajduka u tom vremenu bilo 725 hiljada eura - istakao je Vuković.
Giga je davao golove za sve klubove, osim Makabija Netanje.
Nisam ni zaigrao u tom klubu, jer su promjene krenule mojim dolaskom, u svim ostalim klubovima sam uživao. Posebno kada sam kao kapiten Budućnosti osvojio prvu titulu. Moju drugu, ali tu sezonu - prvu u nezavisnoj Crnoj Gori, bio sam član Zete, bez doprinosa na terenu zbog loma ruke. Ipak, rad sa tada mladim i perspektivnim trenerom Dejanom Vukićevićem, a potom i Nikolom Rakojevićem u tituli sa OFK Titogradom, značajno je uticao na moj fudbalski razvoj. Sa Titogradom sam osvojio i Kup, sa Acom Nedovićem na klupi... Osim pomenutih, puno sam naučio i od Igora Tudora, sad trenera Verone, sa kojim sam podigao trofej u Kupu Hrvatske.
Titula sa kapitenskom trakom Budućnosti, evrogol na “Meaci” i debi u selekciji - Giga ne krije da su mu najradosniji profesionalni trenuci.
- Ta pobjeda u Milanu je najveća na gostovanjima u istoriji Hajduka, a ja sam dobio priznanje u konkurenciji Havijera Zanetija, Veslija Snajdera... A reprezentacija je san, kao i titula kluba u kojem sam počeo. Takve trenutke sanjaš dok posmatraš idole, a ja sam odmalena pratio igre Dejana Savićevića, ali i Totija i Batistute - zaključio je Vuković.
Bonus video:
