Legendarni igrač Hajduka i reprezentacije SFRJ Ivan Gudelj sjeća se sjajnih generacija crnogorskih fudbalera, ali nema dilemu - Dejan Savićević je igrač koji je obilježio cijelu jednu epohu u bivšoj Jugoslaviji, Evropi i svijetu. Cijeni da je današnji fudbal nemoguće uporediti sa onim vremenima romantizma u kojima su, poput njega, generacije fudbalera, od igre pravile magiju i od dešavanja na čudesnom zelenom pravouganiku, iznjedrile najvažniju sporednu stvar na planeti.
Gudelj je, nažalost, zbog bolesti, na vrhuncu fenomenlane igračke karijere, u 26-oj godini i pred prelazak u jedan od najpoznatijih evropskih klubova, morao da ostavi fudbal i živi neke druge snove... Za njegove “bile” odigrao je 362 utakmice i postigao 93 gola.
On će na poziv poznatog ulcinjskog privrednika Pavla Pepđonovića, u najjužnijem gradu boraviti od 11. do 14. ovog mjeseca kada će biti održana promocija knige “Ivan Gudelj - Hajdučka priča”, autora Blaža Duplančića i dokumentarnog filma “Ivanova igra” u režiji Tomislava Žaje.
Dolazak u najjužniji grad, potvrdili su i sve same fudbalske legende ex-Jugoslavije iz osmadesetih godina prošlog vijeka ali i ranije - Miloš Bursać, Ivica Šurjak, Faruk Hadžibegić, Stanislav Karasi, Miloš Šestić, Vladimir Petrović Pižon, Dževad Prekazi, Mehmed Baždarević, Vančo Balevski, Dževad Šećerbegović, Predrag Pašić, Ljubomir Radanović, Milan Krlja Radović, Radmilo Mihajlović, Ivo Jerolimov, Nikica Cukrov, Zoran Simović, Dragan Kanatlarovski, kao i domaće ikone, Dejan Savićević, Ante Miročević, Dragan Guzo Vujović, braća Bakrač, Brajan Nenezić… Zajedno sa njima stižu i poznati sportski novinari - Milojko Pantić iz Srbije, Sinan Sinanović iz Bosne i Hercegovine...
Kojeg se crnogorskog fudbalera rado sjećate? Koji vam je bio najbolji, a koji najdraži?
”Puno puta smo igrali u tadašnjem Titogradu, Budućnost je ekipa sa tradicijom, nije bilo lako i bila su to uvijek teška gostovanja. Sjećam se sjajnih igrača, stvarno, ali mislim da je Dejo Savićević bio igrač koji je obilježio jednu cijelu epohu, fudbaler koji se sa takvim talentom rijetko rađa. Naravno, sjećam se generacije sjajnih igrača poput Vujovića, Vukčevića, Vorotovića, Vlaisavljevića a posebno Mića Bakrača sa kojim sam igrao u Hajduku. Izvanredan i čovjek i fudbaler, ostali smo dobri prijatelji i koristim priliku da ih sve pozdravim. Nažalost, čuo sam i za tešku sudbinu Vorotovića, koji je imao nesreću i koji živi teške dane. Vjerujem da ćemo uskoro imati jednu akciju nas igrača sa prostora bivše Jugoslavije i da ćemo imati koliko toliko lijepe vijesti i za našeg Zorana. Ponavljam, žao mi je jer sam i sam imao lične tragedije, imaju ih ih i drugi fudbaleri, pa i oni ponajbolji, ali eto sudbina ne bira.
Koliko pratite fudbal danas i da li vam se sviđa u kom pravcu ide?
”Ovo danas što se dešava u fudbalu, teško je upoređivati sa vremenom u kojem smo mi igrali. To je bilo vrijeme romantizma, mislim na šezdesete, sedamdesete ili osamdesete godine prošlog vijeka, pa i malo kasnije. Imali smo jednog Pelea, Maradonu, sa ovih prostora Savićevića, danas imamo Mesija, ali i nešto drugačiji fudbal u kome znanje i umijeće nije dominantno već apsolutno fizičke predispozicije. Danas imamo Lige šampiona, Evrope, nacija... Raspadom nekih velikih država dobili smo puno više klubova, reprezentacija pa samim tim i mečeva. Sjetite se, mi smo imali Kup šampiona i Kup kupova, po tri mjeseca smo čekali na te utakmice. Za razliku od tada, kada nijesmo mogli vani do 27. ili 28. godine života, danas je zakon tržišta neumoljiv, kao industrija. Uzeće vam talentovanog dječaka, ali neće garantovati uspjeh. Mislim da je danas malo i pao kvalitet fudbala zbog svega toga, ali mi tu ne možemo ništa. Fudbal je kolektivni sport u kom uvijek odlučuju neki detalji ili kvalitetni pojedinci.
Bili ste selektor mladih reprezentativnih selekcija Hrvatske. Da li ste imali želju da se ostvarite i kao fudbalski trener?
”Trenersku karijeru počeo sam nakon prestanka igračke, istovremeno se boreći za sopstveno zdravlje. Bio sam trener olimpijske reprezentacije Jugoslavije zajedno sa Pižonom i Karasijem ali se onda sa državom, nažalost, desilo to što se desilo. Bila je to sjajna generacija - Bokšić, Stević, Jugović, Ivić, Džoni Novak, Saveljić, Vučević, Leković, Englaro...Takođe, ponosan sam što sam učestvovao u formiranju mladih hrvatskih fudbalerra koji su se kasnije proslavili u Evropi i svijetu. Bez obzira na sve, ostvario sam se u smislu zadovoljstva zbog karijera tih momaka i ne razmišljam šta bi bilo da je bilo.
Zašto Hajduk u Hrvatskoj ne može da dostigne nivo Dinama?
”Hajduk nema kontinuitet u rukovođenju struke, to je jedna situacija jako važna u fudbalu. Hajduk je zbilja poseban klub i ima ono što nema skoro niko - to su njegovi navijači, koji su pokretačka energija, koji su dušom i srcem uz tim pa i sve da igra i treću ligu. Ipak, nadam se da će Hajduk dočekati tu titulu koju čeka toliko godina, vjerujem da je u zadnje vrijeme na dobrom putu bez obzira na neke rezultatske oscilacije.
Šta mislite o šansama Hrvatske i Srbije na Svjetskom prvenstvu, kao jedine ex-Yu zemlje koje učestvuju? Ko je vaš favorit za osvajanje titule prvaka svijeta?
”Hrvatska u kontinuitetu igra velike turnire, i za očekivati je da nastavi, imamo dobar tim. Srbija je konačno na mjestu koje zaslužuje, čestitam Piksiju ovom prilikom, on je pravi čovjek za selektora. Napravio je ekipu koja zna šta hoće, ranije je uvijek nešto falilo. Sjećam se Pižona, pitao sam ga jednom prilikom kako to da Srbija izgubi četiri boda u dva meča protiv jedne Estonije, iako je imala kvalitetniji tim. To su neka pitanja na koja je Piksi našao odgovore. Vjerujem da će i Hrvatska i Srbija proći grupe i to je već samo po sebi uspjeh. Kasnije, utakmicu može da odredi trenutak nadahnuća, inspiracije, motiva, potez nekog velemajstora... Kada je u pitanju favorit za osvajanje - nemam ga. Uvijek imate reprezentacije kojima je sve osim titule neuspjeh poput Argentine, Njemačke, Brazila, Italije, Španije, Engleske... Ali, sjetimo se da Hrvatskoj niko nije davao velike šanse pred Mundijal u Rusiji a stigli smo do finala. Dalje, prvi put se prvenstvo igra u 11. i 12. mjesecu, biće zanimljivo kako će se ekipe adaptirati na vremenske prilike.
Okupljanje u Ulcinju poslaće poruku zajedništva
Šta očekujete od predstojeće manifestacije u Ulcinju? Možete li nam u nekoliko rečenica navesti suštinu priče Vaše knjige i dokumentarnog filma?
”Prvo koristim priliku da se zahvalim sjajnom čovjeku i poznatom privredniku iz Ulcinja Pavlu Pepđonoviću, koji je sve inicirao i organizovao. On je inače navijač Hajduka, kao što je bio i njegov otac. Tako smo se i upoznali poslije jednog meča Hajduka u Splitu, bili smo na ručku i tako je krenulo. To okupljanje fudbalskih legendi sa prostora bivše Jugoslavije u Ulcinju od 11. do 14. novembra, poslaće široj zajednici poruku zajedništva. To su igrači koji su ostvarili impozantne igračke a potom i trenerske karijere i poruka za mlade biće da se ugledaju na njih, na njihov odnos prema fudbalu ali i prema životu jer svima nama bila je čast igrati za reprezentaciju. Biće to i jedinstvena prilika da se upoznamo sa ljepotama, tradicijom i istorijom Ulcinja, u kom neki od nas nikad nijesu bili. Kada su u pitanju knjiga i film, želim da kažem da je to moja životna priča koja sa sobom nosi snažnu poruku, posebno mlađim generacijama. Bio sam na vrhuncu igračke karijere kada sam zbog bolesti morao da se povučem. Kroz knjigu i film pokušavam da objasnim kako se nakon srušenih snova opet izdići i nastaviti drugi dio životne priče. Hoću da kažem da kada nađete sopstvenu snagu, vjeru u sebe, kada privučete pozitivne a ne negativne stvari, možete pobijediti sve, pa čak i najtežu bolest.
Bonus video:
