Bio je to turnir sa mnogo šokantnih i iznenađujućih rezultata, sumnjivih sudijskih odluka, mnogi kandidati za trofej su ispali u ranoj fazi takmičenja, a najveće iznenađenje Mundijala u Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine je eliminacija tadašnjeg svjetskog i evropskog šampiona, Francuske, u grupnoj fazi.
Rivali u grupi su bili po mjeri - Senegal, Urugvaj i Danska. Ali, nakon 270 minuta, Francuska je osvojila samo bod, bez postignutog pogotka završila takmičenje i tada postala prva reprezentacija, nakon Brazila 1966. godine, koja je kao aktuelni svjetski prvak učešće na Mundijalu završila u grupnoj fazi. A nakon Francuza to je pošlo za rukom Italiji u Južnoj Africi 2010. godine, Španiji u Brazilu 2014, te Njemačkoj prije četiri godine u Rusiji. To znači da je na tri posljednja šampionata u tom trenutku aktuelni svjetski prvak ispadao u grupnoj fazi. Da li se Francuzima u Kataru ponovo smiješi rasplet iz Južne Koreje i Japana? Male su šanse, ali odgovor na to saznaćemo za nekoliko dana. Ali, vratimo se sada u prošlost...
***
Ništa nije slutilo na takav raspad jedne generacije, kada je selektor Rože Lemer 2. jula 2000. godine pogledao ka nebu u znak zahvalnosti nakon što je Francuska u Roterdamu osvojila Evropsko prvenstvo. Lemer je poslije Mundijala 1998. naslijedio Emea Žakea i stvorio još bolji tim od onog koji je na domaćem tlu protiv Brazila osvojio svjetsku titulu.
Francuska je u finalu Evropskog prvenstva nakon preokreta savladala Italiju 2:1 i osvojila titulu. Marko Delvekio je doveo „azure“ u vođstvo, Silvan Viltor izjednačio u četvrtom minutu sudijske nadoknade, da bi David Trezege zlatnim golom jednu sjajnu generaciju odveo na krov Evrope. „Trikolori“ su tada postali druga selekcija, nakon Zapadne Njemačke i generacije Helmuta Šena, koja je istovremeno bila svjetski i evropski šampion. Činilo se da ih na Mundijalu u Aziji niko ne može zaustaviti.
Kao aktuelni svjetski šampion Francuska nije učestvovala u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Lemerova ekipa je 2001. osvojila Kup konfederacija i, u tom trenutku, bila apsolutni fudbalski vladar. Tada je i Johan Krojf rekao da u Južnoj Koreji i Japanu ima nekoliko kandidata za titulu, ali da su iznad svih njih Francuzi.
***
Francuska kola krenula su nizbrdo mnogo prije turnira u Južnoj Koreji i Japanu. U martu, nešto više od dva mjeseca prije prve utakmice, u jeku sezone fudbaler Arsenala, Rober Pires, je na utakmici protiv Njukasla pokidao prednje ukrštene ligamente i završio sezonu. U taboru francuske vladalo je ogorčenje.
„Znamo da fudbaleri igraju mnogo utakmica i onda postanu krhki. Mislimo da je Piresova povreda posljedica velikog broja utakmica. On i Anri su odigrali mnogo mečeva ove sezone. Igraju na visokom nivou, konkurencija i pritisak su ogromni, a veliki broj odigranih mečeva može uticati na njihovo zdravlje“, bio je ljut Lemer.
Kako se početak Mundijala bližio, ispostaviće se da povreda Piresa neće biti jedina briga...
***
Real Madrid je u Glazgovu 15. maja 2002. pobijedio Bajer iz Leverkuzena 2:1 i osvojio devetu titulu u Ligi šampiona. Pobjednički gol postigao je Zinedin Zidan – volej na centaršut Roberta Karlosa, jedan od najljepših golova u istoriji fudbala.
Do otvaranja Mundijala i utakmice Francuske protiv Senegala ostalo je još 16 dana. Djelovalo je da Zidan u fenomenalnoj formi dolazi na smotru, da će ponovo biti najbitniji igrač i vođa „trikolora“. Bilo je to 16 dugih dana...
***
Uoči početka Mundijala gotovo sve reprezentacije igraju prijateljske mečeve, a takav slučaj bio je i sa Francuzima 2002. godine. Pet dana prije svečanog otvaranja „trikolori“ su igrali protiv Južne Koreje i pobijedili (3:2). Start se bližio, a Francusku je zadesio najgori mogući scenario. U 38. minutu Zidan je zbog povrede kvadricepsa izašao sa terena, a tadašnji predsjednik Saveza Klod Simone saopštio ono što niko nije želio da čuje:
„Imam zabrinjavajuće vijesti. Bojim se da će Zidan zbog povrede propustiti prva dva meča.“
Za Francuze je Mundijal bio završen i prije zvaničnog početka.
***
Francuzi su u sumornom raspoloženju dočekali 31. maj i utakmicu sa Senegalom u Seulu. Pred oko 60 hiljada navijača, u 20:30 po lokalnom vremenu, počela je avantura koja će trajati mjesec dana. Mnogo nevjerovatnih stvari dogodilo se tokom tog perioda, a već na startu – senzacija.
Francuska je bila ranjiva u odbrani. Marsel Desai je bio van forme, Frank Lebef i Juri Đorkaef, dvojica veterana takođe nisu igrali na prepoznatjlivom niovu, pa je nakon njihovih grešaka i primljen pogodak. Đorkaef je poslije pola sata igre izgubio loptu na sredini terena, El Hađi Diuf je po lijevoj strani bio prebrz za Lebefa, ušao u šesnaesteac, ubacio loptu, a Papa Buba Diop iz drugog pokušaja savladao Barteza. I kako to obično biva kada afričke selekcije postignu gol – ples kraj korner zastavice. Rože Mila 1990, a 12 godina kasnije senegalski fudbaleri, koji su plesali sve do četvrtfinala, gdje ih je pobijedila Turska. Nažalost Buba Diop je preminuo 2020. godine poslije teške bolesti, dok je tadašnji selektor Senegala Bruno Metsu umro 2013.
Francuze je nakon utakmice sa afričkom selekcijom čekao duel protiv Urugvaja. Lemer je umjesto Đorkaefa u startnu postavio uvrstio Joana Mikua, dok je Lebefa u 16. minutu zamijenio Vinsent Kandela. Ali, ključni momenat dogodio se u 25. minutu – Anri je bio neoprezan, nakon oštrog starta nad Marselom Romerom dobio je direktan crveni karton i Francuska je bila u nokdaunu.
Meč je završen 0:0, pa je Francuzima ostao meč protiv Danske. Izbora nije bilo – samo je pobjeda garantovala drugi krug.
Protiv Danaca je aktuelni svjetski prvak bio jači za Zinedina Zidana, ali ni to nije pomoglo – Denis Romedal i Jon Dal Tomason su pogodili mrežu i Francuze poslali kući - 2:0.
Mjesec dana ranije takav scenario bio je nezamisliv.
Zbog čega je do toga došlo? Razlog možda treba tražiti u zasićenosti. Većinu francuskog tima činili su veterani – Desai je tada imao 33. Lebef 34, Đorkaef 34, Biksente Lizarazu 32, Emanuel Peti i Alan Bogosjan 31, a Kristof Dugari 30 godina. Dva meča su igrali bez najveće zvijezde, Zidana, a očekivati od Mikua da ga zamijeni bilo je nerealno. Takođe, mlađi igrači, poput Patrika Vijere i Anrija, priznali su da su bili iscrpljeni nakon duge sezone. Upravo je jedan od upečatljivih detalja bio momenat sa utakmice protiv Danske kada je Silvan Viltor, nakon što je izašao iz igre u 83. minutu, legao pored terena, jer je bio umoran.
Lemer je nakon debakla otišao, a naslijedio ga je Žak Santini, koji je reprezentaciju vodio do 2004. godine. U međuvremenu su se najstariji igrači oprostili od reprezentacije, a Santinija je naslijedio Rejmond Domenek.
Sa Domenekom je Francuska 2006. godine stigla do finala Mundijala u Njemačkoj, gdje je nakon penala izgubila od Italije, ali je četiri godine kasnije u Južnoj Africi doživjela novi fijasko i sramotu veću od one 2002. godine.
Ali, o katastrofi Francuza na Svjetskom prvenstvu 2010. godine u nekom drugom tekstu.
Bonus video:
