Podići Zlatnu boginju jedinstveni je dječački san u bilo kojoj tački na svijetu. Za snovima, iz gradića - Šavnika, u kojem nema fudbalskog kluba, krenuo je Andrej Bajović, prvotimac Dečića i mlade fudbalske reprezentacije Crne Gore.
Nakon svakodnevne vožnje od Šavnika do Nikšića i nazad, tada 12-godišnji dječak, da bi učio fudbalske tehnike u školi Saše Medina, preko Sutjeske i Podgorice, stekao je status prvotimca Dečića i mladog crnogorskog reprezentativca.
- Fudbal je moja ljubav, strast zbog koje sam kao dječak napustio toplinu porodičnog doma, školu, društvo... Nije bilo lako, ali ljubav prema fudbalu je odredila moj put. I daleko od toga da sam ijednog momenta zažalio - priča za “Vijesti” 19-godišnji, plavokosi vezista.
Iako nije bio u prilici da od ranog djetinjstva bude dio organizovanih fudbalskih škola ili klubova, Andrej je prošao sve reprezentativne selekcije Crne Gore, od one do 15, pa do 21 godine. Kao kruna, došla su dva sjajna gola u pobjedi nad Albanijom 4:2 proteklog vikenda, u provjeri i pripremi izabranika Miodraga Vukotića za predstojeće kvalifikacije za Evropsko prvenstvo.
- Jedva čekamo izvlačenje šešira u februaru, jer imamo dobru generaciju. Albaniju smo dobili bez golmana Ivezića, ali i fantastičnih Đukanovića, Mijovića, Strikovića, Krivokapića..., smatram da imamo šta da pokažemo.
Iako u Meridianbet 1.CFL traje pauza zbog reprezentativne pauze i Mundijala, za Bajovića nije bilo odmora.
- Tokom pauze igrao sam dva meča za mladu selekcije, a sada se treba pripremiti za velike ciljeve koje ima Dečić. Naš cilj je titula, u završnici smo Kupa Crne Gore i želja je da klub napokon osvoji veliki trofej. Uprava je sjajna, imamo izuzetnu podršku i jedino što fali je stadion, ali renovira se i uskoro će Dečić biti mjesto sa savršenim uslovima. Zbog tog projekta i odnosa uprave sam i prihvatio dvogodišnji ugovor, mada sam na stolu imao i drugih dobrih ponuda, ne krije Bajović.
Bajović je u 12 nastupa u najjačem domaćem šampionatu ove sezone postigao gol za 2:1 u pobjedi nad Mornarom 3:1.
- Prezadovoljan sam vremenom koje dobijam, i statusom u ekipi, koji je iznad prvobitnih planova, jer sam dvojno registrovan i u Mladosti DG, kako bih kroz utakmice napredovao. Međutim, izborio sam se u sjajnoj konkurenciji i uz ogromnu pomoć starijih, iskusnijih saigrača koji mi značajno pomažu. Smatram da nijedan klub nema takvu klasu i iskustvo. Mnogo koriste savjeti i rad sa Draškom Božovićem, Fatosom Bećirajem, Igorom Ivanovićem, Jovanom Nikolićem, Matijom Božanovićem... Uprkos velikoj konkurenciji atmosfera je fantastična, nakon jedne rezultatske krize skupili smo se, razgovarali i krenulo je i rezultatski. Dobili smo Arsenal koji nas je pobijedio na našem terenu u prvom krugu sezone i tako prekinuli lošu seriju - naglasio je Bajović.
Treninzi su u toku, ali i Mundijal...
- Juče sam konkretno imao dva treninga, pogledam koliko mi vrijeme dozvoljava. Zaista je Svjetsko prvenstvo spektakl, igrači plaču kada pjevaju himnu svoje zemlje, ali primijetio sam i da ima jako puno povreda a tek su prve utakmice po grupama. No, to su reprezenatcije i igra se sa neuporedivo više želje i emocije, bespoštedno za državni grb. Te utakmice za repezentaciju su za svakog igrača nešto posebno - zaključio je Bajović.
Do prvoligaške scene za samo pet godina treninga
Da se fudbal ne uči samo u školama i klubovioma, primjer je i karijera Andreja Bajovića. Iz Šavnika, koji nema fudbalski klub, krči put ka fudbalskim visinama.
- Zaista je šteta i nije mi jasno kako da se sa tim ne krene u opštini, jer prostora za stadion ima. Ima i talenata i znam mnoge kojima je nepostojanje uslova bila prepreka, a smatram da su mogli mnogo. Eto, braća Bajović, Miodrag i Milorad su ostavili traga u Partizanu, a Milorad Peković je imao sjajnu reprezentativnu i klupsku karijeru. Peković je najzaslužniji za moj brzi progres i status prvoligaškog fudbalera, pošto mi je šansu ukazao još sa 17 godina u Podgorici. Sada je sa Sašom Ilićem trener u Bugarskoj. Sjajan trener i osoba - kaže Bajović.
Kako si ti uspio da se domogneš najjačeg domaćeg takmičenja i reperezentativnih selekcija u tim uslovioma?
- Toliko sam volio da igram da sam stalno bio na ulici, dvorištu, malom terenu za futsal, gdje god je bilo društva, uglavnom starijih. Misleći da ću, pošto sam toliko vremena na fudbalu, zaspostaviti školu, otac je kazao da će me voditi u Nikšić da treniram samo ako budem imao sve petice u školi. No, meni je učenje išlo sa lakoćom, imao sam sve petice i nije mogao preko riječi. Svakodnevno me je vozio po 45 kilometara u jednom smjeru na treninge. Sve dok se nakon godine treninga nisam preselio u Podgoricu. U početku mi je pomagala starija sestra, potom je pošla za Ameriku, a ja sam navikao na samostalan život. Dobro, moje kolege su počele da treniraju sa šest godina, ali sada vidim, značilo je to kada protiv starijih igraš na poligonu, priznaje Bajović.
Bonus video:
